Gabriele-Briefe, Universelles Leben
Gabriele-Briefe

 

 

Izdanje br. 4

Srpanj 2003

 

Božja riječ, zakon ljubavi
i jedinstva,
i bespravni ove Zemlje

 

Sadržaj:

Božja riječ, zakon ljubavi
i jedinstva,
i bespravni ove Zemlje

 Dragi prijatelji, proročka riječ je riječ Božja upućena ljudima, izgovorena iz ljubavi i svemirskog jedinstva kako bi ljudi ponovo prepoznali i našli put koji vodi u ljubav i svemirsko jedinstvo Boga. Misliti i živjeti u svemogućem Duhu ljubavi i svemirskog jedinstva najljepši je Božji poklon nama ljudima.

 

Snaga Krista Božjeg u čovjeku - iskra djela

Preko Njegove riječi istine čovječanstvo dobiva i detaljno znanje o istinskom učenju Isusa iz Nazareta koje je palo u zaborav zbog religije ukrućene u izvanjskim kultnim postupcima, crkvenom učenju koje pripada misli Pada. Riječ spasa razjašnjava nam također značaj Otkupiteljskog djela Krista Božjeg; jer bi ljudima trebalo postati jasno da je Isus, Krist, pustio da u sve duše, također u dušu svakog čovjeka, prodre otkupiteljska iskra koja je pomoć, put, istina i život.

Svaka duša i svaki čovjek je nositelj velike ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ljubavi i svemirskog jedinstva. Nepromjenljivi svemirski zakon ljubavi i jedinstva je život; on je duhovna nositeljska supstancija svih zgusnutih oblika u koje spadaju i životinje i priroda naše Zemlje. Božansko jedinstvo svemira obuhvaća sve minerale, biljke i životinje. Svi su oni, isto kao i čovjek, nositelji vječnog života. Životinje, biljke i minerali su oblikovane božanske snage svijesti koje u čistom bitku kroz evolucijske cikluse dosežu potpuni stupanj zrelosti božanskog bića. Taj cjelokupni zakoniti tok razvoja izvršava se u zakonu svemira, Bogu.

Zemaljski oblici života prirode ne nose otkupiteljsku iskru; njima nije potrebno otkupljenje jer ne pripadaju misli Pada kao duše u mjestima čišćenja i ljudi ove Zemlje. Minerali, biljke i životinje nisu opteretili protivnim svoju unutarnju, prvobitnu, duhovnu supstanciju; oni nisu ispali iz svemirskog jedinstva kao bića Pada čije je odmetništvo od Boga bilo moguće zbog njihove slobodne volje.

 

Otkupiteljska snaga je iskra Krista Božjeg koja se prilikom Isusovog »Svršeno je« na Golgoti spustila u sve duše i ljude. Snaga Krista Božjeg, iz koje je došla otkupiteljska iskra, je svemirsko jedinstvo, jer ona je sveprisutna božanska stvaralačka snaga iz koje nastaje veliko jedinstvo svih bića i oblika stvaranja. Snaga Krista Božjeg u čovjeku je također iskra djela, što znači da sama vjera nije dovoljna, već da iz vjere treba proizići istinsko djelo u Duhu Božjem, u Duhu Krista. Na kraju Govora na Gori Isus je o istinskom djelu u i iz Njegovog Duha rekao: »Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.«

Mi ljudi trebamo dakle činiti ono što nas je Isus, Krist, učio. Ispunjavanjem Njegovog učenja istinski kršćanin djela rasplamsava otkupiteljsku iskru koja potom sve više i više postaje unutarnji plamen koji žari dušu i čovjeka. Tko sluša Njegovo učenje i izvršava ga, ide putom istine i tako biva osvijetljen iznutra, od Krista Božjeg. Time putnik na putu istine istančava svoja osjetila, jer njegovo mišljenje, govorenje i djelovanje postaje svjetlije, dakle sve više Bogu po volji. Zbog rastućeg prosvjetljenja svoje svijesti prosvijetljeni čovjek prepoznaje Božju volju u različitim fasetama svoga zemaljskog života.

Ljudi u duhu istine promatraju stvari i događaje što se zbivaju u njihovoj neposrednoj okolini i u ovome svijetu očima svemirskog zakona, Božje ljubavi i svemirskog jedinstva. Zbog jasnog gledanja, dalekovidnosti i uviđavnosti što prosvijetljeni postiže slijeđenjem Isusa, Krista, on postaje budan promatrač koji može misliti analitički. Iz toga se razvijaju srce i razum i postaju instrument duhovne svijesti.

Ljudi sa srcem i razumom nisu ograničeni; oni nisu duhovni zanesenjaci već ozbiljni duhovni realisti koji stvari i događaje točno izražavaju s mjerom, pravedno i mudro, onako kako odgovara vječnome svemirskom zakonu.

 

Farizeji i pismoznanci - i njihovi vazali:
plašljive podmuklice i servilni podanici

Tko se ozbiljno teži iskazati kao istinski kršćanin, taj se usmjerava na Božje zapovijedi i na pouke Isusa, Krista. On se neće orijentirati po ljudskim spletkama onih koji vizirom laskanja i dodvoravanja skrivaju svoju pohlepu za ugledom i moći. To su oni koji podmuklo taktički kao i svjesnim i ciljanim protežiranjem stimuliraju svoje lakeje, a one koji im nisu podložni, podcjenjuju, diskriminiraju i kleveću. Tko slijedi Isusa, Krista, prepoznat će dakle one koji, promatrano u cjelini, beskrupulozno lažu i držat će se podalje od njih.

Nažalost, mnogi su ljudi plašljive podmuklice koje se podređuju nazorima crkvenih i svjetovnih tirana. Oni se upuštaju u njihove spletke u nadi da će dobiti komadić kolača magije vlasti. Oni se najponiznije klanjaju jer po svaku cijenu hoće sudjelovati u pokeru vlasti. Zato izdaju velikog duha jedinstva, a također ljude oko sebe.

U onome koji u hazardni pakao vlasti unese nekoliko aduta i ne naiđe na odjek, tada ovisno o prilikama, sine spoznaja da su mnogi ljudi na Zapadu postali poganski igrači pokera, koji su si stavili krinku »kršćanski«, i da čitava ping-pong igra nema nikakve veze s Kristom. Unatoč toj spoznaji mnogi od njih ostaju privjesak farizeja i pismoznanaca, onih igrača ping-ponga koji su ljude oduvijek zavodili i zavode.

Upravo podmuklice koje su mnogo toga prepoznale i prepoznaju ali se ipak ne uzdižu u čestitost i istinoljubivost, daju vlast onima koji svojim krivotvorenim naukom, inspiriranim mišlju Pada, vezuju svoje ovce i drže u toru. Podmuklice, konformisti i podanici dopuštali su i dopuštaju da crkveni čarobnjaci, farizeji i pismoznanci, iz svog šešira punog čarolija izvlače monstruoznosti i te apsurdnosti opremaju aureolom »nedokučivoga božanskog otajstva«, kako se nitko ne bi usudio posumnjati u njih. Od Boga, svemirskoga Jednog, vječnog Oca, napravljen je Bog kazne i osvete, tiranin kojeg se hoće odobrovoljiti čarobnim formulama, kako bi, možda, On priznao i blagoslovio čarobne trikove opsjednutih vlašću.

Ali šupljina svečano napuhanih riječi je očigledna. Stoga se postavlja pitanje zašto još uvijek postoje suvremenici koji ne primjećuju – ili neće povjerovati – da namješteni čarobnjaci i sami ne uzimaju ozbiljno svoje magične postupke, već ih primjenjuju jedino za zastrašivanje svojih vazala i leminga, kako bi ih spriječili da dođu na »drsku« pomisao upotrijebiti svoj razum.

Dragi prijatelji, Bog nema nikakve veze s tim besmislicama. Bog jest i ostaje Bog ljubavi i dobrote, Bog svemirskog jedinstva.

Plašljive podmuklice i podložnici drže u psihozi straha crkveni čarobnjaci pomoću svog nauka vječnog prokletstva. Budući da je općenito uobičajeno da se to prima kao danost, čovjek si jednom mora potpuno jasno predočiti kakva sramotna izdaja Boga i Krista tu leži i kakva je to opaka prijevara ljudi koji su napokon braća i sestre tih veliko-dostojnih »pastira«.

Bog koji voli svu svoju djecu – bez iznimke sve ljude, sve duše, sva bića – tu biva od ljudi koji se nazivaju još i »kršćanima«, ne samo grubo oklevetan i ozloglašen, već i najgrublje zloupotrebljen u svrhu podjarmljivanja mnogih. Crkveni intriganti moći koriste Ga svjesno kao krotiteljski bič, kao sredstvo prisile protiv onih koji su povjereni njima, koji su se usudili posumnjati u ispravnost te organizacije i njenoga protubožanskog i protukršćanskog nauka!

Budući da lakeji ostaju podložni, vlastohlepni su mogli osnovati aparat vlasti kojem su dali ime »kršćanski«. Etiketom »kršćanski« oni otvoreno ili prikriveno postupaju protiv svih onih koji proziru njihov »sjaj« (privid) i ne šute, koji ne sudjeluju u igri ping-ponga pod krinkom »kršćanski«.

Tko je duhovno slijep ne vidi jastreba koji svoju pravu prirodu čini nevidljivom svom plijenu riječima »Bog ima baš Svoja otajstva«. Navodne Božje tajne služe kao maska odnosno kao ovčje krzno koje navlači krvoločni vuk.

 

Istinski se Bog ne skriva od ljudi. Čovjek koji se ne usudi izići pred lice Božje kao Njegovo dijete koje ispunjava Njegovu volju, stvorio je riječ »otajstvo« kojom vjeruje da prikriva Božju volju. Stoga onaj tko vjeruje u Božja otajstva ostaje slijep za istinu.

Tko dugo vrijeme drugima »skriva svjetlo«, dakle zatamnjuje istinu, sve više i više je vezan na tvorevinu sjena koju je sam stvorio. Prije ili kasnije ni on sam više neće znati što je istina, a što laž, i sam će vjerovati npr. u »Božja otajstva«. To znači da slijepac slijedi slijepce koji vjeruju isto što i on. Uslijed toga oboje padaju u jamu.

Svijet je postao vatrena peć u koju vremenom kao žrtve padaju svi oni koji ne rasplamsaju unutarnju vatru, otkupiteljsku iskru, koji se grčevito drže sjena što ih održavaju neodgovorni crkveni funkcionari.

 

Navodna »Božja otajstva« - do danas
pogubne posljedice neznanja za mnoge ljude

Zašto katolička i luteranska crkva stalno govore o »Božjim otajstvima« ili čak propovijedaju »Credo quia absurdum«, što znači: »Vjerujem jer je apsurdno«?

Svevladajući, vječni, nepromjenjivi Božji zakon je sve drugo nego apsurdan. On je logika, mudrost, veličina, nenadmašiv i genijalan u svojoj jednostavnosti; on je najviša svijest, božanska inteligencija, jasnoća, istina - on je apsolutan. A kako nam je jednom vječni Duh preko proročke riječi o Apsolutnom zakonu rekao: »Apsolutno je upravo apsolutno. Povrh toga ne postoji ništa više.«

Božji zakon je sve u svemu. U svakom aspektu zakona očituje se, djeluje i živi cjelina, a Apsolutni zakon kao cjelina je opet u skladu sa svakim od svojih aspekata. Sve je, kao što je rečeno, jasno i apsolutno skladno, jer je Bog vječno i nepromjenjivo isti: JA JESAM.

Ako međutim ljudi, istini, koja je Bog, primiješaju neistinu, dakle laž, tada taj konglomerat u sebi više ne može biti uvjerljiv i skladan. S pravom ga se može obilježiti kao apsurdan.

Ako se dvije uzajamno proturječne izjave spomenu u jednom te istom kontekstu, tada samo jedna od njih dviju može biti istinita i točna. Tobožnji crkveni nauk tada međutim govori o »Božjim otajstvima«.

Bogu, Vječnome, nisu potrebne tajne, već onima koji se doduše kite time da su studirali Boga, ali malo znaju o Njemu, poznaju Ga manje od ponekoga jednostavnog muža iz naroda koji teži živjeti bogosvjesno i u miru sa svojim bližnjim. Navodne Božje tajne su posljedica otuđenosti ljudskog bića, nesavjesnosti onih koji čuvstvuju, misle i smišljaju, drugačije nego što govore i propovijedaju, a njihovi postupci odgovaraju misli Pada.

Božja otajstva su crkvene izreke, jer su te institucije izgubili ukupni pregled života.

Na koncilu u Carigradu u godini 553. zaključkom većine bilo je osuđeno ono što je učio ranokršćanski učitelj Origen: Da su ljudske duše postojale kao duhovna bića prije svoga tjelesnog rođenja i da ih je događaj Pada odveo u tjelesnost. Istovremeno je bilo osuđeno vjerovanje da će se jednog dana sve duše i ljudi vratiti natrag Bogu. Umjesto toga koncil je postavio učenje o vječnom prokletstvu.

Ljudi su dakle na tom koncilu odbacili učenje Isusa iz Nazareta: Vijest o Bogu-Ocu koji ljubi, koji nikoga ne proklinje, a kamoli vječno, već sve duše i ljude vodi natrag pomoću otkupiteljske snage Krista Božjeg, koja postaje djelotvorna slijeđenjem Njegovog učenja. Bilo je odbačeno znanje o preegzistenciji duše, jednu od osnova učenja o reinkarnaciji, koju je naučavao i Isus iz Nazareta, kao što proizlazi iz više ranokršćanskih spisa. To je učenje što je u uskoj vezi sa zakonom sjetve i žetve. Učenje o ponovnom utjelovljenju omogućava nama ljudima da razumijemo zašto su ljudi na Zapadu postali onakvi kakvima se danas predstavljaju. Ljudi koji Božju poruku nisu mogli shvatiti ili nisu htjeli shvatiti - jer njihovi interesi nisu bili usmjereni na to da ispunjavaju Božju volju - izopačili su i promijenili pouke iz Božjeg kraljevstva. Velike mudrosti donositelja poruke iz Nebesa samokaditelji su ugurali u usku cijev nerazumljivosti.

Božja poruka tijekom stoljeća bila je sve više i više očovječena i napokon prilagođena željama i ambicijama površnih religijskih vođa. Oni su okljaštrili i udesili Božju sliku i Božje zakone, također zakon reinkarnacije »To što siješ danas, požeti ćeš sutra ili u nekoj sljedećoj inkarnaciji«, upravo onako kako su htjeli religijske vođe. Budući da je razvodnjeno učenje službenih crkava postajalo sve više neusuglašeno, sve više proturječno u sebi, crkveni su ga »dostojanstvenici« zaogrnuli krinkom »Božja otajstva«.

Da su 553. godine na koncilu u Carigradu samo nekolicina manje duhovno nesvjesnih drugačije odlučili, tada bi »tajna« bila otkrivena, a ljudi na Zapadu upućeni u egzistenciju ljudske duše prije njenoga tjelesnog utjelovljenja i time u osnove učenja o reinkarnaciji.

Ta je kobna odluka mnogim ljudima otela znanje o smislu i svrsi njihovoga zemaljskog života. Oni više nisu prepoznavali povezanosti svoje sudbine, nisu znali da uvjeti za rođenje duše u druge svjetove, dakle u onostrano, ovise o ponašanju čovjeka u njegovome zemaljskom životu, već prema tome što je čovjek mislio, govorio i činio, i nisu znali da bi se povratak duše kao čovjeka trebao iskoristiti da se nadoknadi ono što je čovjek prouzročio u prethodnim inkarnacijama.

Podsjetimo se: Čovjek se tada - 553. godine - usudio odrediti što je istinito i točno, a tako se on ponaša i danas. Ako jedan stalni posjetitelj crkve pita za Odakle i Kamo, tada unakazivač istine, svećenik, polaže preko toga Božje otajstvo obrazloženjem: »Bog ne dopušta gledati u Njegove tajne.«

Pogubne posljedice te pogrešne odluke jedva se još mogu sagledati u njihovim dimenzijama.

Osvijestimo si: Kobna posljedica tog neznanja je što mnogi misle da im je njihovo sebično mišljenje i življenje, podcjenjivanje i vladanje ljudima oko sebe, mučenje, pljačkanje i ubijanje ljudi i sustvorenja, bezobzirna borba protiv tuđih života, htjeti biti i imati u svim njegovim mnogostrukim inačicama i, i, i, i … donijelo nekažnjeno samo korist i dobit.

 

Bog ne kažnjava nikada. Čovjek se sam kažnjava jer je sam stvorio uzroke koje zatim - u ovome zemaljskom životu ili u područjima duša ili u idućim inkarnacijama - mora iskusiti na samome sebi: Tko stalno čini isto i slično protiv zakona slobode, protiv vječne ljubavi, tko se dakle ponaša protiv Božjeg zakona uvijek s istim mislima i riječima, dotjerat će do jedne točke gdje tada za njega počinje katastrofa: patnja, bolest ili nevolja.

Ali to još nije sve; nesreća koja proizlazi iz duhovnog neznanja još je mnogo dalekosežnija: Budući da čovjek naime ne poznaje uzročne povezanosti sjetve i žetve, uzroka i posljedice, niti bolno i teško iskustvo mu ne može nikako ili jedva biti učitelj, zato jer mu nedostaje osnovno duhovno znanje, temelj samospoznaje. Umjesto da ispita svoje vlastite greške, svoju krivnju i sukrivnju, on najčešće krivnju pripisuje samo bližnjem, optužuje ga, sudi ga i osuđuje i tako povećava mjeru svoga vlastitog opterećenja, umjesto da otplati nešto od njega.

Poznajemo put dokazivanja koji je put samospoznaje, čišćenja i više-ne-činjenja. Postoji i put otplaćivanja: Otplata krivnje podnošenjem onoga što je čovjek prije nanio drugima. Ali bez spoznaje vlastitoga krivog ponašanja, vlastite krivnje, nije moguće razrješenje toga negativnog energetskog potencijala. Kako će se međutim čovjek prepoznati u doživljenim suprotnostima kad ne zna da je po zakonu sjetve i žetve uzročnik ipak on sam?

Prema tome, napokon, sve su boli i patnje uzalud pretrpljene, sva je nevolja, sva bijeda uzalud propaćena, ako ne vode spoznaji i povratku. A mnogo se patilo i pati u ovom svijetu i u područjima duša!

Spoznajemo kakve loše i teške posljedice do danas ima odluka 553. u Carigradu za mnoge, mnoge ljude, također za moral i etiku u privatnome i u javnom životu! Otkupiteljska snaga Krista Božjeg može samo u relativno maloj mjeri postati djelotvorna, zato jer npr. »vjera sama je dovoljna«; osim toga svako duhovno znanje, svako iskustvo Boga, sav unutarnji religiozni život, time bivaju proglašeni suvišnima i ništavnima. Od Carigrada »kršćanski« napokon više nije kršćanski, već je »kršćanstvo« alat, instrument u rukama Božjeg suparnika, protivnika, tame.

Budući da je to tako, Bog, Vječni, i nakon zemaljskog hoda Isusa iz Nazareta poslao je mnoge glasnike kao navjestitelje istine. I danas, budući da se propast bogohulnog i bezbožnog svijeta više na da zaustaviti, On iznova i moćno govori Svoju riječ istine u ovo slijepo držano čovječanstvo i u ovo zamršeno i lažljivo vrijeme, kako bi svjetlom istine u mnogim neukim ljudima upalio svjetlo spoznaje.

Vratimo se natrag pitanju: Zašto katolička i luteranska crkva uvijek iznova govore o »Božjim otajstvima«? Odgovor glasi: Zato jer neće biti prepoznate kao one koje uistinu jesu: Vazala protubožanskih snaga, propast čovječanstva, također prirode i životinja - Antikrista.

 

Protivno energetsko polje indoktrinacije, »crkveno kršćanstvo«.
»Pravedni rat« i »pravo« ubijanje

Krajnje je vrijeme da mnogi prepoznaju što ih vezuje kako bi nakon toga sredili svoj život i postali istinski slobodni.

Kao čista bića imamo apsolutnu slobodu jer činimo Božju volju; to je slobodna volja u Njegovom zakonu koji obuhvaća sve dobro, lijepo i plemenito. Zakon slobode je u nama i mi kao bića u Bogu jesmo i ostajemo slobodni. Ogriješi li se međutim čovjek o zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu, o zakon jedinstva i slobode, koji je njegovo božansko naslijeđe i kojemu dakle sam vječno pripada, tada sam snosi posljedice i vezuje se na svoje uzroke koji djeluju prema nepotkupljivim kauzalnim zakonima.

To što je čovjek promijenio u velikome Redu, Božjem stvaranju - čije zakonitosti važe i u materijalnim pojavnim oblicima - ima također svoje povratno djelovanje u drugome svijetu, gdje se duša nalazi nakon smrti tijela. Zakon sjetve i žetve, koji nas upućuje na reinkarnaciju, je pravednost Boga a naročito i Njegova velika ljubav koja čovjeku i duši daje priliku da oprosti i nadoknadi negativna djela kako bi se oslobodio tereta i bremena što smo ih nametnuli svojoj duši. Čim se naše grješno očisti, naša krivnja otplati, tada je posljedica toga da duša i čovjek titraju više, jer sve je zračenje, titranje - da bi se onda kada dođe vrijeme napuštanja tijela, lako i poletno vratila u finotvarno, vječno kraljevstvo koje je naša vječna domovina.

Reinkarnacija, ponovno utjelovljenje, novome čovjeku pruža dakle mogućnost da u ovoj inkarnaciji ispravi, dakle ispravi pogreške koje je napravio u prethodnim egzistencijama.

Istinska sloboda je neograničena, sveobuhvatna i prisutna u svemu, u svakom čovjeku i u zakonima prirode. Istinski slobodan je samo onaj čovjek koji živi u Božjem zakonu.

 

Poneki plašljivi podmuklica svjestan je da svećenička kasta nije Stari zavjet samo krivotvorila već i iskorijenila. Unatoč tome oni se oslanjaju na Stari zavjet kad više ne mogu ukrotiti svoje agresije. Tko se nađe u opasnosti da više ne može obuzdati svoje agresije, postaje predodređeni nositelj oružja koji svoju sačmaricu vrlo rado uperi na životinje, koje je svjetovni aparat vlasti okvalificirao kao priznatu metu, na koju je on bacio »pravo«, kocku, da ih masakrira i upucava bilo u šumi i polju ili u klaonicama.

Ludo odvažni agresivni akrobati trebaju svoje opravdanje za ubijanje životinja. Potpora dolazi od istomišljenika i od mesnih farizeja koji zavijaju s vukovima, za užitak nepca - protiv Majke Zemlje, za vlast i za opsjednute njome.

Istinski realist, jasni mislilac, prozire da je Stari zavjet velikim dijelom pogansko umjetničko djelo opremljeno s rupama za sadnice u koje su bile u ime teologije posađene teološke mudrolije i obavijene riječju »kršćanski«. U dvije tisuće godina njihovo se bilje, ujedno i ukrasna povijuša, kresanjem uvijek iznova oblikovalo u njihovu »diplomaciju« kako bi podmuklice i nesposobnjakoviće držali glupima, što im je i uspjelo.

Spretnim utjecanjem na svoje vazale ukrasna povijuša postala je »korovom« koji se zove katolički i luteranski. Budući da je masa ljudi ostala slijepa, riječ Reinharda Meyja odjekuje u vremenu i prostoru: »… Ministar uzima pod ruku biskupa, pa šapću: “Ti ih drži glupima - a siromašnima ih držat ja ću!”…« Budući da slijepci idu za slijepcima, slijepi crkveni vlastodršci nemaju potrebu objašnjavati, jer čarobna snaga »Božjih otajstva« brzo ušutka eventualno buntovnog privjeska.

 

Institucije crkvekoje svojim utjecajem vladaju javnim životom i konačno svim državnim tijelima stvorile su si poganski medijski aparat kojim spretno vladaju i dirigiraju u svim područjima života - u politici, gospodarstvu, znanosti, kulturi …Tako se emitira infiltracija i pojačava negativno energetsko polje indoktrinacije koje se može nazvati »crkveno kršćanstvo«. To je veliko polje negativnih snaga, obujam poganskih sadržaja svijesti u koje već kod rođenja dojenče biva uvezano. Djetetu se od malena uzastopno ulijeva ono što su roditelji već odavno postali.

Ako je Bog jedinstvo svemira, a krštenje dojenčadi spada u jedinstvo svemira - zašto životinjama nije potrebno krštenje? Zašto životinje ne grade sebi hram da bi se u njemu molile Bogu? Jednostavni odgovor glasi: Zato jer žive u svom Stvoritelju. Zbog toga ih progone oni koji od kolijevke pa do groba plivaju u poganski onečišćenoj kupki dojenčeta, u vodi krštenja.

Vječni i njegov Sin, Isus, Krist, su dugačka daha. Prije i nakon Isusa, Krista, uvijek iznova su dolazili prosvijetljeni muževi i žene, opominjatelji koji su aparat moći crkva, što je u zadnjih dvije tisuće godina djelovala i djeluje u ime Isusa, Krista, opominjali da se obrati i pozivali da se sjeti učenja Isusa Krista i da dalje ne vodi narod u zabludu.

Što su crkveni funkcionari učinili mnogim prosvijetljenim muževima i ženama, djelomično je pismeno dokazano. Crkveni aparat moći nije se držao uputa Svemogućega preko prosvijetljenih muževa, žena i proroka. Djelovao je razorno i dalje sve do današnjeg vremena. Njegova je parola glasila: Sve što se ne slaže - bilo čovjek, životinja ili priroda - ima se isključiti.

Ljudske i životinjske žrtve su dobrodošle protivniku. Zbog toga je u crkvenom učenju samo po sebi razumljiv dopušteni obrambeni rat. Štoviše, ona govori čak o »pravednom ratu«. To znači da svi ljudi i životinje koji umru u obrambenom ratu, umru s pravom jer je taj rat po crkvenom nahođenju pravedan.

Dragi prijatelji, da bi se shvatio smisao ove izjave čovjek si treba jasno predočiti: Kada crkva - kao moralno-etička instanca navodno postavljena od Boga - nalazi nešto »pravednim«, to hoće reći: pravedno pred Bogom!

Skandal! Usprkos tome postoje mnogi suvremenici troma srca koji, lijeni misliti, letargični i nesavjesni, kakvi su postali tijekom tisućljetne indoktrinacije, »gutaju« takve crkvene izjave i spremno potvrđuju servilnim kimanjem glave.

Prema tome »pravedno« je i razaranje prirode.

Isus, Krist, nije govorio o »pravednom« ratu. On nas je učio da ljubimo svoje neprijatelje i da činimo dobro onima koji nas mrze. On nas je učio gradnji moćnog mosta ljubavi prema Bogu i bližnjemu i nikada nije govorio o ratu. Svaki rat - bilo protiv ljudi, životinja ili prirode - ima miris smrti. U Zapovijedima piše: Ne trebaš ubijati! (u hrv. Bibliji: Ne ubij!, prim. prev). Ova je zapovijed sveobuhvatna. Izgovorena je iz jedinstva za jedinstvo u prolaznome svijetu. Ona vrijedi za ljude, životinje, za čitavu Majku Zemlju.

Tko zagovara »pravedan rat«, kao npr. crkveni glavari trebao bi dobrim primjerom ići na čelu - kao vojskovođe koji su se borile na prvoj crti bojišnice kako bi vojnike naučili »pravo« ubijanje. Kako bi se doista ponašao jedan katolički »vojskovođa« kada bi iznenada neprijatelj stao pred njega, vojskovođu, oteo mu oružje i uperio ga u njega sa sljedećim pitanjem: »Hoću li te sada tvojim vlastitim oružjem usmrtiti ili ubiti? Kako ti je draže? Tvoja religija dopušta usmrćivanje, dakle usmrtit ću te!« Kako će se doista ponašati kršćanski vojskovođa koji je u svome nauku za usmrćivanje? Hoće li junački reći: »Usmrti me; dopuštam ti!«, ili će pobjeći jer ne želi biti niti usmrćen niti ubijen?

 

Svećenička kasta, država i poljoprivrednici slijede misao Pada,
ubiti i narediti da se ubije sve što ne odgovara njihovom konceptu

Može se doista doći do spoznaje da svaka nesreća proizlazi iz svećeničke kaste. Ona drži u rukama odluku hoće li državnu vlast prigušiti ili je neće obuzdavati - prema tome donosi li to dobrobit crkvenoj instituciji ili ne. Ona je dotjerala dotle da na državu može utjecati po volji. Na taj način svećenička kasta vuče državu za sobom i prema tome utječe na podanike, na crkvene vjernike.

Na primjer crkvena nesreća naređuje da se životinje promatraju kao stvorenja bez duše, kao bespravne, podvrgnute brutalnoj crkvenoj vjeri koja određuje da ih se ubija ili drži u životinjskom getu dok ne dorastu za klanje, kako bi ih potom pojeli oni koji su slijepo poslušni, crkveni vjernici.

Hijerarhijsko mišljenje koje proizlazi iz svećeničke kaste sadrži uvijek smrt kao zadnju stanicu, kao krajnju točku. Iz toga je jasno vidljivo što stoji iza toga: misao Pada koja ima za cilj raspadanje svakoga životnog oblika i pretvorenu energiju - jer se energija ne gubi - učiniti novom energijom za stvaranje. Model raspadanja svega što je Vječni stvorio, raščlanjen je postupno hijerarhijski i uvijek vodi ubijanju.

Misao Pada, demonska volja Pada, jest zloduh koji je u svim vremenima puhao u područjima utjecaja, vlasti i vladavine tadašnjih farizeja i pismoznanaca. Isus iz Nazareta je svećenstvu Svog vremena upućivao nadasve razgovijetne, jasne i nedvosmislene riječi, što se doista još očito »nenašminkano« može pročitati u današnjoj Bibliji, u 23. poglavlju kod Mateja. Pored ostaloga Isus je rekao:

 

 

 

 

 

 

 

 

Prorok Izaija bio je ubijen
na najokrutniji način
(Slika: akg-images/Erich Lessing)

»Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti.

Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka. Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Popunite, dakle, mjeru otaca svojih! Guje i zmijski porodi! Kako ćete izbjeći osudu paklenu?«

Tako nam institucije crkve preko svoga Svetog Pisma, Biblije - »istinske riječi Božje«, knjiga koje »čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu« koje »imaju Boga za autora«, tako kaže u svakom slučaju njihov Katekizam - same daju dokaz da crkve i njihovi funkcionari ubijaju ili daju ubiti sve što ne odgovara njihovom konceptu.

Uostalom one danas više ne ubijaju proroke. Sasvim mali uvid u to što se u našem vremenu i svijetu događa jednom proroku, dobit ćete dragi prijatelji npr. na posljednjih 20 stranica Gabrijelinog pisma br. 3. Detaljnije se možete informirati, ako želite, u knjizi Suri orao, u izdanju naklade Das Weiße Pferd.

 

Gospodin u Svojim poukama uvijek iznova dokazuje da je crkva misao Pada kad tvrdi da je samo vjera dovoljna. Još kao Isus iz Nazareta On je rekao: Tko sluša Moje riječi i izvršava ih, razborit je čovjek …

Isto tako je kod Mateja preneseno da je On rekao:

»Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.«

 

Kao što je već nagoviješteno najviša instanca suda Pada je svećenička kasta koja je usisala državu. Druga instanca Pada je seljački lobi koji za sobom vuče siromašnije seljake i imućnije seljake. Mnogi su poljoprivrednici vjerne crkvene pristaše koje su prema crkvenom običaju pohlepni stručnjaci za usisavanje, usisači, koji misle samo na svoje koristi i usisavaju samo za sebe sve što im služi na dobrobit. Oni su glavne kolovođe kada se radi o tome da se upucavaju životinje u šumi i polju koje bi mogle nanijeti štetu njihovoj usisačkoj škrtosti, »sve samo za mene, i najbolje i najveće za mene«.

Mnogi ljudi, koji su dijelom bezazleni potrošači, smatraju da su poljoprivrednici aktivni zaštitnici prirode koji se zalažu za floru i faunu, za šumu, polje i životinje. Pobližim promatranjem uviđa se da je to zabluda. Oni su često ubojice prirode i životinja. Bez najmanje grižnje savjesti, iznošenjem gnoja i gnojnice te uništavajućih kemikalija, seljak godišnje ubija milijune malih i sićušnih životinja. Na njihova tjelešca pada otrov, tradicionalna ubojita nedaća. Kakve muke moraju pretrpjeti bezbrojne životinje dok ne umru, nesavjesnome i pohlepnome je svejedno. Ubija se za »dobru i situ« cijenu.

Gospodari ne poštede ni drveće ni grmlje na rubovima svojih polja, koje možda baca na njih neznatnu sjenu. Bilo da je drveće i grmlje puno soka ili ne - ono pada kao žrtva seljačke škrtosti: Kratke sjene mogle bi smanjiti prinos polja.

Seljak je najčešće pristaša crkve. Crkveni glavari koji za crkvenih blagdana s ukrasima i kićenim pokrivalima daju da ih narod obožava - pri čemu Bog igra sporednu ulogu - najgori su uzor za svoje obožavatelje. Za svoje kultne blagdane oni nalažu da se reže drveće, grmlje i cvijeće.

Druga vrsta poljoprivrednika su čuvari životinjskih geta. Životinje se drže u životinjskim getima i uzgajaju s tovnom krmom neprikladnom za danu vrstu koja je domišljato sastavljena u cilju dobiti, prije svega s mišlju: Životinja je roba što se treba dobro prodati za dobrobit kanibalizma. Potrošaču mesa nude se tada dijelovi životinjske lešine stvorenja koje je moralo pod bičem čuvara životariti užasnu svakodnevicu, koje je već od rođenja nosilo smrt za vratom - za životinjskog kanibala koji tada konzumira meso podjarmljene i tovljene životinje.

Izgleda da su okrutnosti beskonačne, jer životinjskim majkama u životinjskom getu, koje su isto tako osuđene na smrt, čuvari životinjskog geta oduzimaju životinjsku djecu, kako bi potrošačima ponudili mlijeko i sve proizvode od njega. Životinjsko dijete, kao i majka, nosi pečat: smrt - za potrošača koji s užitkom konzumira dijelove lešine i mliječne proizvode što su pripremljeni s neizrecivom patnjom.

 

Sljedeća instanca u smrtonosnoj hijerarhiji je lovački lobi sa svojim izobraženim strijelcima ubojicama, lovcima, koji sebe nazivaju zaštitnicima prirode.

Svi koji zagovaraju ratove, također ratove u šumama i poljima, zagovornici su smrti. Oni imaju blagoslov crkvenih institucija. Svakoga i sve što je za ubijanje crkve su blagoslivljale i blagoslivljaju, prema tome i lovce za njihovu krvavu lovačku sreću. I oni su snimljeni u crkvenom filmu smrti. Kad odjekne lovački bojni poklik, lovački rog, lovci počinju rat protiv životinja u šumama i na poljima.

Svaki lovac, kojeg bi nazvali strojem za ubijanje, bio bi ozlojeđen takvim opisom. Njegovi argumenti da se životinje moraju ubijati da bi se spriječila prekomjerna populacija dolaze iz ratničke retorte iz koje svi crkveni podanici vade svoje odgovarajuće odgovore i upute.

Neobična je argumentacija kad se kaže da se radi o tome da »zaštitnik prirode« mora postaviti granicu životinjskom svijetu u odnosu na broj životinja koje po ljudskoj prosudbi smiju živjeti u životnom prostoru što ga je čovjek odredio. Tko određuje životni prostor životinja i broj životinja koje imaju živjeti u tome zadanom prostoru? Naravno lovac kojemu bi svećenička kasta smjela biti uzor - ne samo zato što se sami pastori, župnici i viši crkveni velikodostojnici odaju lovačkom zadovoljstvu, nego i u pogledu onoga kako su crkveni funkcionari u srednjem vijeku držali one ljude što nisu odgovarali njihovim mjerilima.

Osim toga svećenička je kasta već od srednjeg vijeka usadila u svijest ljudi na koje je utjecala da životinje nemaju besmrtnu dušu, već samo instinkt - pri čemu rijetko tko točno zna što znači instinkt. U leksikonu se može pročitati znanstvena definicija »instinkta«. Da li ona odgovara istini, teško se dade dokazati nakon što se znanost više nego često prevarila. Crkvenome privjesku je svejedno - to je baš onako kako svećenička kasta objavljuje i tvrdi. Time se dokida svako pitanje savjesti.

 

Unatoč tome hijerarhijskom ponašanju mnogih obilježenog Padom nadam se da ne pušu svi u ratnički lovački rog vjerujući da je dozvoljen obrambeni rat protiv ljudi i rat protiv životinja, protiv prirode, štoviše protiv cijele majke Zemlje. Od crkvene instance Pada sigurno - ali ne od Isusa, Krista, Kneza mira, koji je naučavao ljubav i ljubav prema bližnjem i također ljubav prema životinjama, jer su životinje čovjekova mala braća i sestre.

 

Skladan red Vječnoga u Njegovome stvaranju -
dok se ne umiješa čovjek

Rat protiv životinja. Je li taj rat napadački ili obrambeni rat? U koju kategoriju svećenička kasta svrstava taj rat? Ili ona smatra da bi se životinje koje je ona ponizila u stvorenja bez duše mogle = smjele bez daljnjega ubijati? Kao sljedeće opravdanje za ubijanje životinja očigledno vrijedi i činjenica da one ne nose gaćice, jer u Evangeličkom katekizmu piše (Evangelički katekizam za odrasle, 5. izd., 1989.): »Ipak kao ono najnečovječnije i biću ponajviše strano na životinji izgleda nam upravo profanost, nesputanost bez tabua prema začeću, rođenju i smrti. Ali tek sa čuvstvom srama i s pogrebnim ritualima zapravo započinje povijest čovjeka. Životinja ne pokriva svoje genitalije, ne poštuje i ne pokapa svoje mrtve.«

Unatoč svemu što crkva prišiva životinjama, one imaju finiji način života od ponekog čovjeka. One začinju samo dva, najviše tri puta godišnje. Njihov spolni život ne sadrži spolni nagon koji čovjeka tjera na seksualne razuzdanosti, koje su izgredi. Životinje također ne spadaju u »rod« pedofila.

 

Osvijestimo si da svaki dan ljudi životinjama oduzimaju veoma mnogo zemlje. Sve više ih potiskuju, tako da njihov životni prostor postaje sve manji, njihov prirodni geto sve uži. Svaki dan se čovjek bori protiv majke Zemlje koja je domovina životinja i biljaka, a osobito i domovina ljudi.

Kako se ponaša čovjek u odnosu na majku Zemlju? On, pristalica misli Pada, smrtonosni momak, u, na i iznad Zemlje vodi rat protiv Božjih stvorenja koje žive u jedinstvu s majkom Zemljom. S ratničkim i sebičnim elanom, pritiskom lova i puške on tjera životinje šume i polja iz njihovih naslijeđenih zavičajnih životnih prostora u prirodan geto. Ako on smatra da u tome prirodnom getu živi previše životinja, on ih upucava, kako bi se suprotstavio »prenapučavanju«.

Lovac se osjeća kao »Bog« šume. On određuje broj životinja u šumi i polju. On koji hara u životinjskom getu i iz čijeg se nosa širi zadah smrti, postao je podmukli stroj smrti.

Životinje, koje su inteligentnije od ponekog čovjeka, njuše taj dah bremenit smrću i bježe. Tada iz puščane cijevi dolazi metak koji od životinje učini strvinu od koje lovac pojede koji komad pa stoga je prožet zadahom smrti.

 

Rat protiv ljudi, rat protiv životinjskog svijeta, rat protiv biljnog svijeta, rat protiv čitave majke Zemlje - to je misao Pada, razoriti sve što je oblikovan život. Ljudi se brane, životinje se ne brane. One nemaju smrtonosna oružja; one su uvijek slabije. Time računa strašljivi lovac koji iz zasjede podmuklo upucava Božja stvorenja. Mnoge životinje niti ne napadaju, one bježe. Njihov strah i njihova nevolja se ne uvažavaju. Lovci ih okružuju da ih ulove. U okruženju ih zatim junaci lova ubijaju. Na kraju crkva u čast lova održi Hubertusovu misu i blagoslivlja vjerne hijerarhijske mislioce čija svijest nije veća od puščane cijevi kojom bespomoćnim stvorenjima zadaju okrutne bolove, patnju i smrt.

Jezovita predstava:
Blagoslov crkve za razaranje Božjeg stvaranja.

Kako crkva naziva taj rat? Možda obrambeni rat? Ili je to rat s očekivanom dobiti, jer mrtva životinja, njena lešina, donosi dobit onima što je prodaju.

Bog, Stvoritelj života, jest jedinstvo i mjera svih stvari. U prirodnome i životinjskom svijetu jedinstvo i sklad su sveobuhvatni Božji Red. On regulira plodnost u životinjskom svijetu i plod u biljnom svijetu. Elementi i godišnja doba mogli bi čovjeku razjasniti Red Vječnoga.

Četiri elementarne snage djeluju za Majku Zemlju. Budući da je Bog život u svemu, On je također s Majkom Zemljom i svim oblicima života. Preko elementarnih snaga - Sunca, svjetla i topline; vode i kiše; zemljinog tla sa životom u tlu; zraka i vjetra - moćni Duh djeluje da u proljeće sve počne cvjetati, da ljeti počne zrelost plodova, a u kasnom ljetu bude žetva. Na jesen se život prirode postupno smiruje da bi u proljeće - kada se Zemljin dio ponovo okrene elementu Suncu, dakle vatri - iznova procvao. Zima je vrijeme mirovanja i istovremeno priprema za novi život u proljeće. To je skladan slijed događanja u prirodi, kružni tok života u kojem su ujedno ugrađeni rast i evolucija.

U tom okviru - proljeće, ljeto, jesen i zima - veliki Duh se brine i o životinjskom svijetu. U kasno ljeto već vidimo da odjeća životinja postaje jača, krzno raste i postaje gušće. Bog, vječni život, oprema životinje i na drugi način za hladnije godišnje doba. Mnoge životinje skupljaju plodove ljeta da bi prezimile. One osjećaju da za njih sada počinje vrijeme mirovanja. U različitim životinjskim vrstama u jesen se budi život. Akt začeća u jesen stvara život, mlade životinje, dakle životinjsku djecu. Ako čovjek ne požanje polja do zadnjeg zrna i životinjama ostavlja dovoljno životnog prostora, one će tijekom čitave godine imati odgovarajuću hranu. Za to se brine Bog.

U proljeće opet počinje Božji Red, npr. sasvim postupno opada gusta krznena odjeća, nastaje ljetna odjeća. Pomislimo na životinje u zraku, na životinje u vodama, na zemlji i u zemlji, u šumama - posvuda je Božji Red, pod pretpostavkom da se čovjek ne umiješa.

 

Često se kaže: »Priroda će to već srediti!« To je točno. Snage života u prirodi naše Zemlje su priključene na puls bitka koji sve održava, oživljava i čini da jedno s drugim skladno raste i sazrijeva. To su snage vječnoga Duha Stvoritelja koje stvaraju sve životne oblike i veliko jedinstvo ispunjavaju sa životom koji odgovara Njegovom Redu, Njegovoj Volji, Njegovoj Mudrosti, Njegovoj harmoniji. Zar svemogućem i sveprisutnom Duhu svemira, Bogu, samo jedno ne bi uspijevalo ili samo jedno bilo nemoguće - regulacija životinjske populacije?

Ne zaboravimo: Bog nije dao Majku Zemlju samo ljudima, već i životinjama, biljkama; sve što Zemlja nosi treba jedno s drugim živjeti u jedinstvu i miru. To je Božji zakon. Čovjek međutim ne samo što životinje tjera u tjesnac i ubija - on se postavlja čak iznad Boga vjerujući da mora uspostaviti ravnotežu u prirodi, dakle poduzeti regulaciju brojnog stanja životinja.

Drzak i ohol je čovjek koji se ne boji zahvatiti u Božje fino usklađeno stvaranje, i koji čak drsko izigrava Stvoritelja. To je opaka igra sa životnom energijom koja dolazi jedino iz Boga, zahvat u Njegov skladni red koji čovjek nikada ne bi mogao izmisliti i stvoriti.

Čovjek, bjesomučnik na Božjoj Zemlji, odgovoran je za neodrživa stanja na našem planetu, koja sada eskaliraju i vode katastrofalnoj globalno kritičnoj točki.

Uzrok toga nesretnog razvoja leži u misli Pada, u »ja hoću - za sebe!«, u egoizmu, u odvraćanju čovjeka od jedinstva, u bezobzirnosti koja izvire iz »protiv-bližnjeg« i »protiv-subližnjeg«.

Božji zakon je ljubav koja daje, apsolutno konstruktivna snaga. Ljubav je dakle davanje. Davanje oslobađa. Davanje vodi u unutarnje bogatstvo, u obilje; jer tko od srca daje, taj će i primiti.

Čovjek je nažalost - vjerno misli Pada - podešen na uzimanje. Uzimanje, čovjekovo htijenje da ima samo za sebe sama, destruktivno je i za posljedicu ima konačno osiromašenje.

»Moderna« poljoprivreda ne ostavlja životinjama ni zrno. Strojevi seljaka daju se usporediti sa strojevima za čišćenje. Kad je žetva oni posišu svaki klas, svako zrnce s polja. Poljoprivrednik jedva da nešto prepusti životinjama, upravo suprotno. Ako si životinje s polja uzmu ono što im pripada - jer se Bog brine za svakoga i za sve - tada on poziva ubojicu životinja, lovca, koji ih ima ubiti. Lovac ispunjava želju seljaka, s jedne strane, zbog »štete« koju je životinja - kako seljak misli - počinila na njegovom polju, zato jer si ona uzima ono što joj je potrebno da donekle preživi zimu; s druge strane, zato što poneki lovac uživa u ubijanju. Osim toga ustrijeljena životinja je dobit kako za lovca tako i za mesara koji mu je otkupi. Judine škude tada teku u »lovačku pristojbu« koju lovac kao lovački zakup ima platiti zakupodavcu, i mesar ima svoju zaradu od ubijene životinje čije tijelo on raskomada i čije meso prodaje potrošaču koji pečeno, kuhano i začinjeno meso konzumira sa zadovoljstvom. Za nedužnu životinju koju love, gone, ubijaju i čije tijelo raspore, nejestive dijelove odbacuju, a jestive komadaju i pripremaju za potrošača, tako da ih poslije životinjski kanibal pojede, to je put neizrecive patnje.

Čovjek svakodnevno krade životinjama nezamislivo mnogo hektara životnog prostora. Bog se pobrinuo za čitavu Zemlju. On je vaga u svemu. Budući da čovjek životinjama uzima životni prostor, Bog neće smanjiti broj životinja. One pripadaju skladu jedinstva koji je uvijek uravnotežen. Ako čovjek smanjuje životni prostor, tada tamo mora prisilno živjeti isti broj životinja u većoj gustoći. Tada kažu: prenapučenost! Tako se čovjek umiješa i ubija.

Nedavno se na radio odašiljaču B5 aktuell čulo: »Zaštitnici prirode govore da građevinsko zemljište za poslovne zone, prometne projekte i sve veću stambenu izgradnju guta površine.« I: »Svake se minute u Bavarskoj 200 kvadratnih metara slobodne površine prekrije izgradnjom.«

Zaštitnici životinja ovdje dokazuju krađu zemljišta zbog koje se životinje tjeraju u prirodna geta. Izgovor lovaca tada je: »Imamo previše životinja; mora se spriječiti prenapučenost. U određenim razdobljima mora se poduzimati njegovanje« - što ne znači ništa drugo nego da se jednom dijelu životinja uzme život.

Čovjek je taj koji u tovnim štalama umjetno rasplođuje životinje kako bi potrošač - opet čovjek - imao meso, meso, meso. Čovjek je taj koji siječe šume, truje polja i ubija male i sićušne životinje. Čovjek je začetnik svakog zla zbog kojeg će jednom sam propasti. Ratnički momak Pada, čovjek, je taj koji sve ometa i razara, koji donosi neizrecivu patnju sebi, ali i nedužnim stvorenjima, životinjama.

Čovjek kleveće i diskriminira ljude oko sebe. Čovjek laže. Čovjek tlači i iskorištava ljude oko sebe. Čovjek muči i ubija životinje. Čovjek, životinjski kanibal, jede svoju malu braću i sestre, životinje. Čovjek zahvaća u šume i polja, siječe stabla dok su u životnom soku i sipa svoj otrov na polja, na glave malih i sićušnih životinja. U ratu nastupa protiv svoje braće i sestara i vršeći bratoubojstvo tvrdi da je kruna stvaranja.

Mnogi od tih zločinaca koji vjeruju da su kruna stvaranja nazivaju se kršćanima. Takozvani kršćani su najčešće crkveni kršćani. Stoga oni pripadaju klanu Pada koji je zaokupljen time da uništi sve što sadrži Božji Red. Sebični izvršni pomoćnik pokretača Pada, čovjek, zahvaća u sve kako bi pokvario i uništio. Njegovi su uzori crkvene institucije koje skoro 2000 godina čine nered i stalno misle na to da sve diskriminiraju, šire laži, isključe i unište sve što ne pripada njihovoj interesnoj sferi.

 

»Kršćanske« crkve donijele su samo patnju, nevolju i smrt
čovjeku, prirodi i životinjama

Poneki čitatelj će se upitati: Jesu li crkve stvarno nesumnjivi jatak, kobna sila koja je kriva za sve, također za patnju životinja?

Crkve koje sebe vide kao kršćansku instanciju, od svog su postojanja donosile samo patnju, nevolju i smrt ljudima, prirodi i životinjama. Sjetimo se samo križarskih ratova, srednjeg vijeka, takozvanih spaljivanja vještica, sjetimo se ropstva i zadnjeg masakra katoličkih Hrvata nad pravoslavnim Srbima između 1941. i 1943. u Jugoslaviji.

 

 

 

Iz knjige: »Jasenovac - jugoslavenski Ausschwitz i Vatikan« od Vladimira Dedijera (Ahriman Verlag)

 

 

Fašistički diktator Ante Pavelić (desno) i papinski nuncij Marcone (u sredini)
izvrsno su se razumjeli i usko surađivali. (Slika: Ahriman Verlag, Freiburg)

Crkvene institucije potvrđuju i takozvane obrambene ratove te rat protiv životinja i njihovu smrt. One su izdale Isusovo učenje čineći suprotno od onoga što je Isus učio. One su jasno učenje Nazarećanina pomiješali s poganskim kultom. U ARD-Teletekstu od 8. 4. 2003. u rubrici Iz cijelog svijeta moglo se pročitati sljedeće:

»Voodoo u Haitiju priznat kao religija. Jedva 200 godina nakon neovisnosti Haitija Voodoo je tamo službeno priznat kao religija. Odgovarajuću odluku objavio je predsjednik Jean Bertrand Aristide. Zakonom će Voodoo biti pravno izjednačen s kršćanskim konfesijama. Tri četvrtine od osam milijuna Haićana pristalice su Voodoo-kulta. Radi se o politeističkoj religiji koju su preci današnjih stanovnika, robovi deportirani iz Afrike, u 18. stoljeću donijeli sa sobom i pomiješali s kršćanskim elementima.«

Isusovo učenje uistinu nema nikakve veze s »kršćanskim elementima« u Voodoo! To su elementi institucija crkve koje su svoje poganske kultne čarolije pomiješale i uvećale s učenjem Isusa, Krista. Leksikon Brockhaus o tome informira: »U Voodoo su elementi religija donesenih u 16. stoljeću od crnih robova iz Zapadne Afrike i katolicizma stopljeni jedni s drugima … Obožavaju se … božanska bića afričkog svijeta predodžbi na koje su djelomično prenesene crte katoličkih svetaca.«

Čitava kultna mješavina tada se djelomično vodi pod »kršćanskim« obilježjem. Takve i slične izjave kao ona da Voodoo-religija sadrži kršćanske elemente, pokazuju kako se iskrivljuje učenje Isusa, Krista.

Da je crkva uzročnica nevolje, patnje i ubijanja životinja, već početkom 90-ih godina utvrđuje i profesor teologije dr. Erich Gräßer, koji je prije bio redoviti profesor novozavjetne teologije na Bonskom sveučilištu, a danas predaje na Teološkom fakultetu Univerziteta Greifswald. U jednom predavanju on se nadovezuje na izjavu bivšeg predsjednika njemačkog saveza za zaštitu životinja, dr. Andreasa Grasmüllera, prema kojoj zaštita životinja nije povod za radost, nego poziv da se sramimo što je uopće trebamo. Taj sram, kaže teolog, ne dijele kršćanske crkve: »Što je s crkvom i zaštitom životinja? … Kad će se jednom pisati povijest naše Crkve, tada će u njoj tema »Crkva i zaštita životinja« u 20. stoljeću predstavljati crno poglavlje isto onako kao nekada tema »Crkva i spaljivanje vještica« u srednjem vijeku. I onako kao što su crkve u 19. stoljeću zakazale u socijalnom pitanju i tjerale radnike iz Crkve, tako one danas zakazuju u zaštiti životinja i prirode i tjeraju zaštitnike životinja iz Crkve. Jer se Crkva ne smatra nadležnom za zaštitu životinja.«

Profesor Gräßer se tada upušta i u povijest toga crkvenog prezira životinja: »Otkuda dolazi ta zaboravnost za životinje u crkvi? Dakle, to je zbog toga što etika, teološka kao i filozofska, smatra da se ima baviti samo s ponašanjem čovjeka prema čovjeku i prema društvu.« Profesor Gräßer citira Alberta Schweitzera koji je jednom bio rekao da europski mislioci poput pedantnih domaćica »bdiju da im životinje ne lutaju uokolo u etici«. Gräßer k tome dodaje: »Gluposti koje si dopuštaju kako bi predajom prenesenu uskogrudnost održali i sveli na princip, graniče s nevjerojatnim. Oni ili sasvim izostavljaju suosjećanje za životinje ili se pobrinu o tome da se ono smanji na isprazan ostatak. To što danas doživljavamo je lukavo izmudrovana užasna paklena igra u kojoj mi svoje domaće životinje masovnim uzgojem degradiramo u životinjske strojeve. Prekomjerna količina jaja, mesa i maslaca što se proizvodi na taj način u zapadnim društvima blagostanja, plaćena je mučenjem životinja nedostojnim čovjeka. Nasuprot ove skandaloznosti što se posvuda nekažnjivo prakticira, etika strahopoštovanja pred životom Alberta Scwheitzera čita se kao poruka s neke druge zvijezde. A Crkva, koja o tome svemu šuti, oglašava time bankrot svoje propovijedi o milosrđu!« (Izvor: Radna grupa protiv vivisekcije, Interlaken)

Jasne riječi jednoga samostalno mislećeg kršćanina koji je razumio što je htio Isus, Krist, što je On poučavao i koja odgovornost pripada svakome istinskom kršćaninu!

Uostalom prof. Gräßer i inače postavlja kritička pitanja, koja svakome suvremeniku a i ponekom crkvenom kršćaninu daju poticaj za vlastito mišljenje ili bi čak mogla upaliti pokoju lampicu. Na primjer:

»Što znamo o povijesnom Isusu? Koje su vrste naši izvori? … Ne trebamo li imati povijesna područja, već samo vjerska svjedočanstva? Hoće li vjera postati čak nevjerom ako se učini ovisnom o povijesnom znanju? Dalje: Je li povijesni Isus mjera sviju stvari, ili on sa svojim naviještanjem pripada samo teološkim pretpostavkama NZ?«

Rezultati povijesno-kritičkog istraživanja života i učenja Isusa iz Nazareta nisu mi poznati. Ali postoji jedno djelo u kojem On, Krist, koji je kao Isus hodao ovom Zemljom, detaljno izvještava o tome. Ono se zove: »Ovo je Moja riječ. Alfa i omega. Isusovo evanđelje. Kristova objava koju u međuvremenu znaju istinski kršćani u cijelom svijetu«.

Gräßer postavlja također zanimljivo pitanje: »Što vrijedi: Isus i Pavao, Isus ili Pavao?«

 

Natrag temi zaštita životinja u izjavama crkvenih zastupnika. Ponekima u međuvremenu sviće da je preziranje životinja koje je uvela njihova institucija u krajnjoj suprotnosti s Božjim zapovijedima. Jedan primjer za to je evangeličko-luteranski župnik Helmut Breit koji u emisiji Bavarskog radija Jednom riječi skreće pažnju na tužnu sudbinu životinja što se svakodnevno događa na našim cestama:

»Automobilska svjetla ga jedva osvijetle. Nasred ceste leži pregaženi jež. Zgnječen bezbrojnim automobilskim kotačima, njegov se zgodan oblik više ne može prepoznati. Pada mi na pamet priča o zecu i ježu u kojoj jež kao lukaviji izigra zeca i na kraju pobjeđuje. Nasuprot čovjeku on nema šansu.

Tko se u prirodi može još ogledati s čovjekom? Pitam se, »Je li bio odmah mrtav?« Je li on, jež, to uopće shvatio? Ima li obitelj, možda djecu? Je li ona uopće primijete izostanak jednog roditelja? Čudne misli, reći ćete možda. Jedan jež! Koliko ljudi pogine svakodnevno u prometu.

Vrijedi li čovjek više od ježa? Naravno, procjenjujući sebe svatko će to potvrditi. Ali to je naša greška, naša greška u mišljenju. Život je uvijek jednakovrijedan. Kršćani bi trebali to znati. Bog je moj stvoritelj i on je bio stvoritelj toga mrtvog ježa. Strahopoštovanje pred životom, tako je to jednom nazvao Albert Schweitzer. Imao je pravo. Strahopoštovanje pred životom. U Bibliji piše da priroda stenja pod čovjekom i da čežnjivo čeka izbavljenje. Također ovaj jež.« (Iz: Igel-Bulletin, izdanje 9. maja 1993.)

 

Beskrupuloznost kojom čovjek zahvaća u život ljudi oko sebe i stvorenja, životinja, već je začuđujuća. On ravnodušno upotrebljava svoje bližnje i subližnje u svoje svrhe. Po potrebi on im oduzima npr. dijelove tijela, kako bi umjetno produžio opstanak nekog čovjeka na ovoj Zemlji koji se bliži kraju - bez obzira na to je li u njegovome životnom planu bilo tako predviđeno i može li taj pacijent dodatne zemaljske godine uopće iskoristiti sadržajno i korisno u smislu svoga vječnog života.

Trenutačno se jadikuje da sve više uzročnika bolesti, virusa, koji u čovječanstvu izazivaju teške epidemične zaraze, prelazi s određenih vrsta životinja na ljude - razvoj događaja pred kojim medicina i znanost stoje bespomoćno i zabrinuto. Ali razmislimo: Tko je započeo stavljati van snage prirodnu granicu između organizma čovjeka i životinje, npr. transplantacijom organa?

Crkva odobrava transplantaciju organa. Koliko je to odobravanje protiv Božjih zakona u međuvremenu pada na pamet i ponekom teologu. Tako je predavač religijske znanosti na sveučilištima Hildesheim i Kiel, referent na katoličkim i evangeličkim akademijama i centrima za obrazovanje odraslih, dr. teol. Erhard Meier, koji se među ostalim intenzivno detaljno bavio etikom zaštite životinja, u jednom predavanju utvrdio:

»Vatikan (Akademija za život) nema načelnih prigovora protiv transplantacije organa sa životinje na čovjeka.« U Meierovom stavu koji nakon toga slijedi, kaže se: »Transplantaciju organa (npr. srca) od mrtve svinje na bolesnog čovjeka odbijam kao mogućnost koja se ne može zastupati. Čovjek ne smije u pozi zasljepljenog moćnika, budući da su životinje bespomoćne, presezati za životom ostalih sustvorenja. To zabranjuje Sv. Pismo, u kojem se također radi uvijek o zaštiti slaboga i najslabijeg.

Duhovno temeljno obilježje Biblije može se vidjeti iz Kristovog događaja: Rođenje, život, djelovanje, umiranje, uskrsnuće, uznesenje i povratak Božjeg sina Isusa Krista, tj. Mesije, povratak Jaganjca Božjeg kojeg ćemo obožavati. Tu nam Bog objavljuje opsežnu povijest spasenja, koja vrijedi za spas svih stvorenja. U Rim 8, 18 i d. kao i u Otkrivenju izražava se zgusnuto što je duhovno temeljno obilježje Objave, naime poštivanje tajne života kao takve - i nužnost da se živa stvorenja naginjaju jedno drugom u ljubaznom raspoloženju.

Ja kao čovjek nemam pravo da organ životinje (niti nekog drugog čovjeka) koristiti za sebe, jer svako pojedino stvorenje nosi misterij života u kojem svi mi JEDNAKO sudjelujemo. Upravo u pogledu beskrajno dalekosežnih i najmračnijih čovjekovih pogrešaka (terorizam i sl.) sada je prikladno pogledati u nutrinu, shvatiti TKO SMO MI LJUDI: S dostojanstvom što ga nemamo od sebe samih, već jedino od Božje milosti …«

Zaključak religijskog znanstvenika: »Plediram za osvještenje, analizu, meditaciju, askezu, molitvu, vegetarijanstvo …«

Meierove zaključne riječi su vrijedne razmišljanja: »Istinska kvaliteta života i radost dovedu pogled na već postojeće ljepote Božjeg stvaranja.«

 

»Životinje imaju zarazne bolesti -
tko ih je zarazio?«

Čovjek je nažalost postao neprijateljem životinja. On ih goni i lovi, drži ih u životinjskom getu i prenosi im klice bolesti od kojih i obole.

U veljači 1997. možda je ponetko pomislio da je prečuo kad je Bog, Stvoritelj, u Svojoj objavi govorio kao tužitelj koji zastupa životinjski svijet što pati: »Mnogi od vas kažu da životinje imaju zarazne bolesti. Tko ih je zarazio - Bog ili čovjek? Vi primate te informacije i doživljavate zarazne bolesti na svome fizičkom tijelu. Tko je kriv? Bog? Ili vi sami?« (Duh svemira, BOG, govori neposredno u naše vrijeme preko svoje proročice. On ne govori riječ Biblije, str. 74)

Danas nakon katastrofe BSE, SARS i odnedavno obzirom na kokošju kugu, svatko zna što se mislilo. Komentatori u medijima smatraju se ponukani da ne oslabljuju događaje bezazlenim prikazivanjem. Naprotiv. Menetekel (upozorenje na opasnost, prim. prev) je suviše jasno da bi ga se tako jednostavno zbrisalo sa stola.

Kada razmislimo što neopravdano zahtijevamo od životinja već tisućljećima, stoljećima, a naročito u zadnjim decenijima, tada nije čudno što mi ljudi dobivamo natrag ono što smo počinili životinjama i još danas činimo.

U životinjskim getima drži se stotine i tisuće životinja, gdje su one samo još roba za široku potrošnju, gdje se feromoni primjenjuju za stalnu oplodnju, kako bi proizvedena »roba«, životinja, došla do potrošača koji se mesom porobljenih i bespravnih upravo tovi. Izmeti koji nastaju u takvim životinjskim getima nose se na polja skupa s kemijskim tvarima što ih sadrže, te ostalim otrovima kao pesticidima, fungicidima i ostalim kemikalijama koje izazivaju bolesti što ih preuzimaju ne samo ljudi već i šumske i poljske životinje. Što drugo preostaje životinjama nego progutati otrov? One upravo žive od onoga što im nude polja i šume. Time one obolijevaju sve više. Uzročnike bolesti, viruse i bakterije, one prenose na ljude, i to s pravom, jer začetnik svega toga što životinje podnose, trpe i pate, jest čovjek.

Čovjek zvijer propada zbog svoga zvjerskog ponašanja. U časopisu Das Friedenreich (Kraljevstvo mira), izdanje svibanj 2003. čitamo sljedeće:
 

»SARS - prešao sa životinje na čovjeka
 

Ponovo je jedan uzročnik lako preskočio granicu vrsta od životinje do čovjeka - i time izazvao opasnu epidemiju. Od podmukle upale pluća SARS (Težak Akutni Respiratorni Sindrom) širom svijeta je do zaključenja redakcije već umrlo 120 ljudi, bilo je preko 3000 zaraženih, više njih i u Njemačkoj - u trenutku dok ovo čitate, vjerojatno će ih biti još mnogo više. U eri globalizacije zaraze se šire mnogo brže nego prije.

Kao uzročnik bio je otkriven jedan takozvani corona-virus, koji pod elektronskim mikroskopom podsjeća na sunčevu koronu. Takvi virusi u normalnim prilikama kod čovjeka izazivaju samo bezazlene prehlade. Mačke, goveda, kokoši ili svinje međutim od njega mogu smrtno oboljeti. U kineskoj provinciji Guandong očigledno je opet jedan takav virus preskočio od čovjeka i prethodno se tako promijenio da može “izigrati” čovjekov imunitet. Pretpostavlja se da je prenositelj bila kokoš - prvi zaraženi su bili trgovci peradi i kuhari. Moguće je također da virus potječe od životinje koja živi u divljini, koja je kao “egzotična delikatesa” bila ulovljena i pojedena.

U seoskoj Kini ljudi i životinje žive zajedno na vrlo uskom prostoru; higijena se jedva održava: voda je zaprljana, djeca se igraju pored svinja, kokoši i pataka; za rupčiće se ne zna. Ali i skučeni veliki gradovi kao Hongkong, gdje ljudi na najužem prostoru žive skupa sa životinjama za klanje, već su često bili žarištima novih zaraza. Iz te sredine su uvijek iznova polazile opasne epidemije gripe koje su zatim obilazile svijet.
 

Patnja životinja vraća se natrag čovjeku
 

Radi li se samo o poboljšavanju higijene? Ili nam bolest hoće još nešto drugo reći? Također SIDA i BSE su prešle sa životinje na čovjeka. Tamo gdje čovjek sve do najdublje džungle životinje lovi i jede i tamo gdje drži životinje u teškim uvjetima da bi ih zaklao i pojeo, on stvara uvijek povoljnu sredinu za uzročnike bolesti. To što čovjek počini životinjama, prije ili kasnije vraća mu se natrag u obliku bolesti.

U Nizozemskoj je u međuvremenu i kokošja kuga prešla na ljude: Pet suradnika nizozemskog ministarstva zdravstva pate od očnih infekcija. Prije toga bile su ubijene tisuće kokoši zbog epidemije. Takvo preskakanje uzročnika sa životinje na čovjeka u obliku smrtonosne epidemije, sa stajališta uzročnika prije je “greška” ili slijepa ulica. Jer cilj uzročnika ne može biti da ubije čim brže “životinju domaćina” - tada naime on umire s njom.

Možda mi ljudi i u vezi s tim vidimo u ogledalu: Nismo li mi sami postali smrtonosnim “uzročnicima” za Majku Zemlju, za horor-mutacije koje ugrožavaju pravo na život životinja i biljaka? I nismo li time i mi u opasnosti da skupa uništimo i sami sebe? Čovjek koji se usuđuje biti »kruna stvaranja«, u stvarnosti je postao njenim “corona-virusom” (Corona-virus dolazi od latinskoga corona = “kruna”!).«
 

Da nesreća napreduje može se pročitati u časopisu Das Friedenreich (Kraljevstvo mira), (izdanje lipanj 2003.):
 

»Kokošja groznica. Čovjek čini životinje bolesnima - i time sebe sama
 

Zaraza SARS izbila je u Kini - što je jako daleko … Ali sada sasvim blizu postoji drugo žarište zaraze koje je samo na prvi pogled relativno bezazleno za ljude. Kokošja groznica je u ožujku izbila u Nizozemskoj, odatle je dospjela u Belgiju i Zapadnu Njemačku. U međuvremenu je “čisto iz opreza” bilo ubijeno skoro 30 milijuna (!) kokoši i pura.

No žrtava ima i među ljudima. U Nizozemskoj je umro 57-godišnji liječnik koji je bio posjetio zaražene štale. Mnogobrojni radnici koji su sudjelovali u akcijama ubijanja oboljeli su od upale spojnice oka. Iako čovjek normalno ne može teže oboljeti od kokošje groznice - stručnjaci su ipak zabrinuti: Ako u čovjeku uzročnik kokošje groznice sretne “normalnog” virusa gripe, mogao bi nastati “super-virus” koji bi mogao biti jako zarazan, ali i smrtonosan za čovjeka. Nitko od šest milijardi ljudi ne bi imao obrambene snage protiv toga novog tipa uzročnika, kaže Klaus Stör iz Svjetske zdravstvene organizacije.

Nešto takvo već se jednom dogodilo: 1918. brzinom vjetra proširila se ‘španjolska gripa’ od koje je umrlo 20 do 40 milijuna ljudi. Može se također zamisliti da se jedan takav ‘super-virus’ stvori u domaćoj svinji, jer kako kokošji tako i ljudski virusi mogu tamo švrljati - i možda se pomiješati. U nekim štalama zaraženim kokošjom groznicom u svinjama su već nađena antitijela protiv kokošje bolesti …

A kako je nastala kokošja kuga u Nizozemskoj? Pretpostavlja se da je uzročnik preskočio iz kolonije divljih pataka na farmu u kojoj su tisuće kokoši morale vegetirati, doduše na slobodnom,ali ipak mučno stisnute na uskom prostoru.

Jesu li dakle divlje životinje krive? To bi bio tipično ljudski pogrešan zaključak. To je uostalom kao i kod svinjske kuge: Životinje koje žive u divljini služe samo kao prenositelji. Uzročnici se “uzgajaju”i razmnožavaju u štalama za masovni uzgoj gdje životinje moraju živjeti neprirodno i bez hrane prikladne vrsti. To povećava prijemčivost za bolesti. Čovjek čini životinje bolesnima - i onda se čudi kada bolest padne natrag na njega.

Jedan čitatelj je to u svom pismu Spiegelu formulirao ovako: “Bojim se da će srednjoročno alternativa glasiti, ili voditi život kao vegan i odreći se i kanarinca ili neprekidno strepiti od ponovne pandemije.”«
 

Još jedna misao o kauzalnim povezanostima sjetve i žetve, uzroka i posljedice:

U našoj državi vrijedi - koliko se sjećam - osnovno pravilo da nepoznavanje državnih zakona ne štiti od kazne. Tko se dakle ogriješi o postojeće zemaljsko zakonodavstvo, ima snositi posljedice. On je kriv čak i onda kad ne zna za takozvane krivične zakone.

Kako je to uređeno s Božjim zakonima? Bog ima Svoj vječni zakon, to je ljubav, mir, jedinstvo i sloboda; to je savršeni vječni zakon koji pulsira duboko u duši svakog čovjeka. Svaki je čovjek prema tome nositelj vječnoga, nepromjenjivog zakona. Ogriješi li se čovjek o svoje božansko nasljedstvo, život, zakon ljubavi, jedinstva i slobode, tada on kažnjava samog sebe.

 

Bog, naš vječni Otac, i Krist, naš Otkupitelj, nisu nas ljude ostavili neupućenima u naš istinski bitak. Preko Mojsija Bog nam je dao izvatke iz vječnog zakona, Svojih Deset zapovijedi. Od Isusa, Krista, primili smo konkretne pouke kako se Deset Božjih zapovijedi ostvaruju u zemaljskom životu, i put u Očevu kuću koji je objašnjen u Isusovom Govoru na Gori. Mi smo dakle dobili u ruke opremu za život kako bismo došli u istinski život, u svoj istinski bitak. Odbacimo li opremu, ogriješimo li se o svoj istinski, vječni život, o nepromjenjivi zakon ljubavi, mira, jedinstva i slobode, tada ćemo to također morati snositi.

Mi ljudi imamo neke poslovice koje bi nas mogle upozoriti na zakon sjetve i žetve, npr.: »Što si udrobio, to ćeš pokusati«. Ili: »Kako prostreš, onako ćeš i ležati.« Tako lapidarno izrečeno to nije ništa drugo nego upozorenje na posljedicu zakona sjetve i žetve: Onako kako se ponašaš prema svome istinskom bitku, tako će ti i biti - u ovome svijetu ili kao duši u onostranim svjetovima ili u nekome drugom ljudskom opstanku.

 

Znaci vremena govore jasnim jezikom. Vrlo jasno govori i Božji Duh u naše vrijeme preko svoje proročice. Bog, Svemogući, 27. veljače 2001. uputio je čovječanstvu, među ostalim, i sljedeće riječi:

»…Prestanite jesti svoja sustvorenja koja su vaša životinjska braća i sestre!
Prestanite ih mučiti vršeći pokuse na životinjama i oduzimajući im slobodu tako što ih držite u stajama što su nedostojne životinja! Životinje vole slobodu isto kao i vi ljudi.

Prestanite ubijati sićušne životinje, život tla, umjetnim gnojivom, također izmetima i sličnim!

Prestanite sjeći i spaljivati šume i oduzimati životni prostor životinjama u šumi i polju. Vratite im njihov životni prostor, šume, polja i livade; inače će vam vaša sudbina koju ste si sami nametnuli, oduzeti kuću i imanje i vaše izvore prehrane preko katastrofa širom svijeta, koje ste sami stvorili svojim ponašanjem protiv života, protiv carstava prirode, uključujući životinje.

Ukoliko ljudi ponovo bace u vjetar Moje riječi, tada će za njih početi oluja, svjetska sudbina, i odnositi na stotine tisuća ljudi - kao prvo katastrofama širom svijeta, kao drugo, bolestima što se slično pošastima sručuju na njih i što su ih svojim odvraćanjem od svake duhovne etike i morala nametnuli životinjama koje sada spaljuju na tisuće. Tko se ne obrati, proći će slično.

Moja je riječ izgovorena. Apokalipsa je u toku širom svijeta. Tko neće čuti, u sve kraćim razmacima svoje će stvorene uzroke osjetiti kao posljedicu. Ja sam Zemlju s njenim biljkama, životinjama i mineralima podigao Sebi. Tko i nadalje stavi ruku na majku Zemlju sa svim njenim oblicima života, osjetit će posljedice. Prestanite mučiti, usmrćivati i ubijati!

Vi ljudi, prestanite sa svojim zvjerskim ponašanjem koje pogađa isključivo vas, a ne neko drugo biće; jer to što učinite i najmanjem od vaših sustvorenja, to činite Meni i sebi samima.

Dosta je! Obratite se, inače nastavlja se žetva koja je vaša sjetva …«
 

Još prije oko 20 godina Hubert Weinzirl, bivši predsjednik BUND-a (Saveza za okoliš i zaštitu prirode Njemačke) spoznao je da se lovu bliži kraj rekavši: »Svaka stvar ima svoje vrijeme. Vrijeme lova je isteklo.«

Kako je već onda imao pravo! A sada nije isteklo samo vrijeme lova, već i vrijeme čovjeka koji ne mijenja svoj nazor i svoje ponašanje prema životinjama i prirodnim carstvima i npr. i nadalje konzumira meso svojih sustvorenja.

 

Opominjući glasovi
tijekom tisućljeća

Opominjući glasovi nikada nisu nedostajali. Zbog toga u nastavku je pregled izjava znamenitih muževa i žena svog vremena, počevši s velikim prorokom Starog zavjeta Izaijom preko kojeg je Bog npr. rekao: »Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se i očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite upomoć.«

Još:»Tko zakolje bika je poput onoga što ubije čovjeka; tko žrtvuje ovcu, kao da je psu vrat slomio … To su oni izabrali na svojim putovima i duši im se mile gnusobe njihove.«

Od proroka Hošee predajom su nam prenesene sljedeće riječi: »Njihovih se žrtava klanica i jedenja mesa gnušam! Jahvi se ne mile. Odsad će se spominjati bezakonja njihova i njihove će kazniti grijehe.« To što se ovdje opisuje kao »Božja kazna« nije ništa drugo nego zakon sjetve i žetve, uzroka i posljedice.

Grčkome filozofu i matematičaru Pitagori koji je živio u 6. stoljeću prije Krista, kauzalni zakon je također bio dobro poznat. On je upozoravao: »Sve što čovjek učini životinjama, vraća se natrag čovjeku.

Tko nožem prereže grkljan goveda i ostane gluh za riku straha, tko je u stanju hladnokrvno zaklati kmečećeg kozlića i pojesti pticu koju je sam hranio - koliko je taj još daleko od zločina?«

Lao Ce (oko 3. - 4. stoljeća prije Krista), kineski filozof, upozoravao je: »Budite dobri prema ljudima, prema biljkama i prema životinjama! Nemojte goniti ni ljude ni životinje, niti im nanosite patnju.«

 

S Isusom, Kristom, na ovu Zemlju je došla velika Božja ljubav i milosrđe. O Njemu su nam predajom prenijete mnoge izjave i događaji koji opisuju Njegovu ljubav prema svim stvorovima. U Bibliji se dakako o tome ništa ne može naći. Nasuprot tome mnogi se primjeri Isusove ljubavi prema životinjama nalaze u »Evanđelju savršenog života« i u »Evanđelju Isusovom« koje je od 1989. sastavni dio velikoga Kristovog djela objave »Ovo je Moja riječ«:

»Isus iscjeljuje konja

Dogodi se da se Gospodin povuče iz grada i sa Svojim učenicima pođe preko planine. Kad su stigli na jedno brdo s veoma strmim putovima, sretoše čovjeka s teglećom životinjom.

No konj se bijaše srušio jer je bio pretovaren. Čovjek ga je udarao dok krv nije potekla. A Isus mu priđe i reče: »Ti sine okrutnosti, zašto tučeš svoju životinju? Zar ne vidiš da je preslab za svoj tovar i zar ne znaš da on pati?«

Ali čovjek odgovori: »Što Ti brineš o tom? Ja mogu tući svoju životinju koliko mi se sviđa, jer on pripada meni, kupio sam ga za lijepu sumu novaca. Pitaj one koji su s Tobom, oni su iz mojeg susjedstva i oni to znaju.«

I neki od učenika odgovoriše riječima: »Da, Gospodine, tako je kako kaže, mi smo bili prisutni kad je kupovao konja.« A Gospodin odvrati: »Zar ne vidite kako krvari i zar ne čujete kako stenja i jadikuje?« Ali oni rekoše »Ne, Gospodine, mi ne čujemo da stenja i jadikuje.«

A Gospodin se ražalosti i reče: »Jao vama, zbog tuposti svojeg srca ne čujete kako jadikuje i zapomaže svome nebeskom Stvoritelju za smilovanje, i triput jao onome protiv koga viče i stenja u svojoj muci!«

I On zakorači dalje i dodirne konja, a životinja usta i njene rane bijahu zacijeljene. A čovjeku On reče: »Idi sad svojim putom i ubuduće nemoj je više tući ako se nadaš naći smilovanje.«
 

»Jao lovcima!

Kada je Isus prolazio s nekim učenicima, susreo je čovjeka koji je dresirao pse za lov na druge životinje; i On reče čovjeku: »Zašto to činiš?« A čovjek odvrati: »Zato jer od toga živim. Pa koja je korist od tih životinja? Te su životinje slabe, a psi su jaki?« Isus mu reče: »Tebi nedostaje mudrosti i ljubavi. Vidi, svaki stvor što ga je Bog stvorio ima svoj smisao i svrhu. I tko može reći što je u njemu dobro i od koje je koristi za tebe ili čovječanstvo?

A što se tiče tvojih životnih potreba: Vidi polja kako uspijevaju i kako su plodna, i plodonosno drveće i biljke! Što još više hoćeš od toga što ti daje pošteni rad tvojih ruku? Jao jakima koji zloupotrebljavaju svoju jačinu! Jao lukavome koji ranjava Božja stvorenja! Jao lovcima! Jer oni sami trebaju biti lovljeni.«

A čovjek je bio veoma začuđen i ostavio se toga da dresira pse za lov, obučio ih je da spašavaju život a ne da ga uništavaju. I on je prihvatio Isusovo učenje i postao Njegovim sljedbenikom.«
 

Isus je govorio i protiv jedenja mesa:

»Ali Ja vam kažem: Ne prolijevajte nevinu krv i ne jedite meso. Budite iskreni, ljubite milosrđe i činite dobro i vaši će dani dugo potrajati na Zemlji.«

On je također rekao:

»Došao sam ukinuti žrtve i gozbe krvi. Ako vi ne prestanete žrtvovati i jesti meso i krv životinja, gnjev Božji neprestano će na vas padati kao što je padao na vaše pretke u pustinji, koji se bijahu odali uživanju mesa, te su se ispunili truleži i izjedale su ih pošasti.«

 

Jedan od crkvenih otaca, Jeronim (331 - 420 poslije Krista) znao je još izvijestiti:

»Uživanje životinjskog mesa bilo je nepoznato sve do potopa. Ali od potopa natrpali su nam u usta vlakna i smrdljive sokove životinjskog mesa … Isus Krist koji se pojavio kad je došlo vrijeme, opet je kraj spojio s početkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti životinjsko meso.«
 

Pavao je u svojoj poslanici Rimljanima pisao: »Znamo da i sva stvorenja zajedno uzdišu i pate sve dosad. Stvorenje bojažljivo iščekuje da se ljudi očituju kao djeca Božja. Jer i stvorenje se jednom treba osloboditi ropstva kružnog toka prolaznosti u prvobitnu slobodu djece Božje.«

Ivan Zlatousti (354 - 457 poslije Krista) opisuje kako je živjela grupa tadašnjih kršćana:

»Kod njih ne teku rijeke krvi; meso se ne kolje i rasijeca… - Kod njih se ne osjeća užasno isparavanje mesnog objeda …, ne čuje se buka ni razuzdana galama. Oni uživaju samo kruh što ga stječu svojim radom, i vodu koju im nudi jedan čist izvor. Ako žele obilan objed, tada se njihova raskošnost sastoji od plodova, a pritom osjećaju veći užitak nego za kraljevskim stolom.«

 

Većina ljudi živi bezbrižno. Oni idu u crkvu, ovisno o okolnostima slušaju propovijed. Oni međutim ne stječu jasnoću o sebi samima. Zbog toga oni i rijetko postavljaju pitanje: Što je čovjek?

U Univerzalnom životu učimo da istinu vidimo kao cjelinu, to znači: Odakle dolazim, kamo idem? Upravo u Univerzalnom životu učimo također razumjeti nepromjenjive Božje zakone i stvaranje koje je usidreno u njima. U Božjem stvaranju prepoznajemo Božju volju koja je nepromjenjiva i neminovna.

Govorimo o materiji, o zgusnutosti, i mnogi osjećaju da pripadaju njoj, kao djeca materije. Iz fizike znamo da sve stvari napokon nisu ništa drugo nego titraji i impulsi nevidljivoga energetskog polja, i da je svaki čovjek vibracija. Tobožnja čvrstoća, što je zovemo materija, ne počiva dakle na ničem drugom nego na vibraciji.

Božansko biće je finotvarno, čovjek je grubotvaran. Sve dok se ne okrenemo duhu u sebi i ne priznamo i ispunimo apsolutni nepromjenjivi zakon, čovjek i svijet opstojat će u kontinuiranom procesu zgušnjavanja.

Vječno stvaranje sadrži također prirodne zakone. U moćnome prirodnom zakonu svaka je travčica, svaki cvijet, svaki grm, svaka životinja, a isto tako i svaki mineral, sastavni dio života. Majka Zemlja sa svim oblicima života je u Stvoritelju, u zakonu prirode. Stvaranje, uključujući zakon prirode, je Božje savršenstvo koje je nepromjenjivo.

Čovjek vjeruje da se mora umiješati u prirodne zakone. Kad promatramo svijet kojeg je čovjek učinio onakvim kakav je danas, moramo spoznati i naposljetku priznati da si čovjek sam sve više šteti. On pati od svoje vlastite razorne sebičnosti. Čovjek ne može promijeniti zakone prirode, oni su nepromjenjivi. Njegovo postupanje protiv zakona je njegova sudbina.

Mnogi prekršaji čovjeka protiv prirodnog zakona počivaju na nepoštovanju Božjih stvorova, životinja, o kojima je Charles Darwin (1809 - 1882) rekao: »Životinje kao i čovjek osjećaju radost i bol, sreću i nesreću.«

Lovljenje i ubijanje životinja je naročito opako krivo ponašanje čovjeka prema Božjem stvaranju i prema prirodnim zakonima. Takvo djelovanje je u suprotnosti sa svijetlim snagama u najvećoj nutrini čovjekove duše koje se u zemaljskom životu žele razviti. Čovjek koji hotimice ubija životinje, postupa protiv svoga istinskog bitka i ponižava se, odriče se dakle svoga ljudskog dostojanstva.

Erazmo Roterdamski (1465 - 1536), humanist i pisac, oštrim je riječima okarakterizirao »bijesne lovce kojima nije stalo do ničega osim do hajke na životinje, i koji misle da osjećaju nevjerojatno zadovoljstvo uvijek kada čuju odvratni odjek lovačkih rogova i lavež čopora … Kada zatim kušaju komadić divljači, sebi izgledaju skoro sasvim oplemenjeni. Dok ti ljudi prilikom stalnog lova i žderanja zapravo postižu samo svoje vlastito izopačenje, oni ipak misle da vode kraljevski život.«

Drugi ljudi s duhom i srcem izjasnili su se isto tako ne samo protiv lova, već komentiraju i one koji svoja zlodjela izvršavaju na bespomoćnim stvorovima. Theodor Heuss (1884 - 1963), prvi savezni predsjednik Savezne Republike Njemačke: »Lov je samo kukavički opis naročito kukavičkog ubojstva bespomoćnog sustvorenja. Lov je sporedan oblik ljudske duševne bolesti.«

Od Georgea Bernharda Shawa, irskog dramatičara koji je 1950. dobio Nobelovu nagradu, potječe izjava: »Kada čovjek hoće ubiti tigra, to naziva sportom. Kada tigar hoće ubiti čovjeka, to naziva bestijalnošću.« Shaw je jednostavno ustvrdio: »Životinje su moji prijatelji, a ja svoje prijatelje ne jedem.«

Alexander von Humboldt (1769 - 1859), znameniti istraživač prirode, rekao je sljedeće: »Gdje živi jedan lovac, može živjeti deset pastira, sto ratara i tisuću vrtlara. Okrutnost prema životinjama ne može postojati niti kod istinskog obrazovanja niti kod istinske učenosti. Ona je najkarakterističniji porok niskoga i neplemenitog naroda.«

Richard Wagner (1813 - 1883), njemački kompozitor, izrazio se na sljedeći način: »Ako nam je pogled na bika žrtvovanog bogovima izazivao gnušanje, danas se u čistim, vodom dobro ispranim klaonicama svakidašnja krvava kupka uskraćuje pažnji svih onih, koji si za objed trebaju priuštiti uživanje do neprepoznatljivosti pripremljenih komada lešina ubijenih domaćih životinja. Ubuduće bi nam trebalo biti stalo samo do toga da religiji suosjećanja, usprkos pristašama dogme korisnosti, dopustimo da u nama zadobije snažnu podlogu za nov razvoj. Pa što očekujemo od religije ako isključimo suosjećanje sa životinjama?«

Bertha von Suttner (1843 - 1914), pacifistica, Nobelova nagrada za mir 1905.: »Uvjerena sam da će jednom doći vrijeme kada se nitko neće htjeti hraniti lešinama, kada više nitko neće biti spreman za mesarski zanat. Koliko je njih već sada među nama, koji nikada ne bi jeli meso kada bi morali sami zabiti nož u grkljan dotičnih životinja!«

»Od stotinu obrazovanih i tankoćutnih ljudi, vjerojatno njih devedeset već danas više ne bi jeli meso kada bi morali sami umlatiti ili zaklati životinju koju jedu.«

»Tko ne može žrtvu slušati kako viče i gledati kako se trza, ali kome je, čim je dovoljno daleko da ne vidi i ne čuje, svejedno što ona viče i što se trza - taj doduše ima debele živce, ali nema srca.«

 

Lovcima očigledno ne smetaju muke nastrijeljenih ili ugibajućih sustvorenja. Po tome se može prosuditi o stanju njihovih živaca kao i njihovog srca …

Za to je prikladna izreka francuskoga pisca i filozofa François Voltairea (1694 -  1778):

»Lov je jedno od najsigurnijih sredstava da se umrtvi čuvstvo ljudi za njihova sustvorenja.«

Poznata njemačka spisateljica Luise Rinser (*1911) analizira:

»Anonimnost naših životinjskih žrtava je ono što nas čini gluhima za njihove vapaje.«

»Danas ne vidimo više ništa od mučnog življenja i umiranja stoke za klanje. To se odvija automatski. U ovom trenutku još životinja, u sljedećem trenutku već razdijeljeno meso: naša hrana. Naš način kanibalizma.«

»Još će dugo potrajati dok čovječanstvo ne shvati da samo narodi Zemlje nisu narod, već da su ljudi, biljke i životinje zajedno »Božje kraljevstvo« i da je sudbina jednog područja također sudbina drugoga.«

To sve pojašnjava na kom se stupnju nalazi čovjek koji oštećuje životinje, koji ubija životinje ili uživanjem mesa ili šutnjom potpomaže taj zločin.

Joseph von Görres (1776 - 1848), pisac romantizma, rekao je posve prikladno:

»Tko hoće preći granice običnog života, taj izbjegava krvavu hranu i ne bira smrt za svog kuhara.«

Grčkome liječniku Empedoklu koji je živio u 3. stoljeću prije Krista, pripisuju se sljedeće riječi:

»Najveće je kaljanje oduzimati život i pohlepno jesti plemenite udove.«

Carl Anders Skriver (1903 - 1983), filozof i autor, govori o etici prehrane. Ona »cilja na čistoću ruku od krvavog zločina, čistoću ispod kože i čistoću srca. Ali o čistoći srca ne može biti govora kod nečistog svejeda koji nije zabrinut i ne grize ga savjest zbog okrutnih zlodjela nad životinjskim svijetom što se svakodnevno događaju u kršćanskom svijetu samo u svrhe ljudske prehrane.«

Koliko je bitan odnos prema životinjskome svijetu za oblikovanje karaktera, za pronicljivost i kritičku moć rasuđivanja, proizlazi iz sljedećih riječi Theodora Heussa:

»Što ranije naša mladež sama od sebe nauči da svaku grubost prema životinjama prepozna kao pokvarenu, što više ona pazi da od igre i ophođenja sa životinjama ne nastane mučenje, to jasnija će kasnije postati njezina sposobnost razlikovanja što je pravda i nepravda u svijetu velikih.«

 

Misao Pada - gigantska po svojim posljedicama.
Krist je donio preokret

U ovome Gabrijelinom pismu bilo je već mnogo govora o Padu, naročito o misli Pada. Tu se pojavljuje pitanje: Kako je moglo doći do zbivanja Pada?

Misao Pada, koja je nažalost po svojim posljedicama bila i još jest gigantska, u pogledu mnogostranosti i višeslojnosti ovdje se može objasniti samo općenito i s malo riječi. Pad protiv Boga krenuo je iz središta Božjeg kraljevstva, iz Svetišta. Iz toga je nastalo odvajanje jednog dijela stvaranja od Boga, od božanskog jedinstva i Njegovog Reda. To odcjepljenje neće trajati vječno - Krist je Svojim Otkupiteljskim djelom okončao taj koban razvoj. Time je počeo preokret, povratak svega što je palo. Preokret vremena u kome se nalaze Zemlja i čovječanstvo sve više i više omogućava da postane jasno kamo to vodi: U doba svjetla, u doba duha - u doba Krista.

U našem vremenu svjetlo Nebesa već je došlo na Zemlju u riječi istine, u proročkoj riječi. Tako Bog, vječni Duh, svakom čovjeku pruža ruku. Tko je istinski uhvati, otkriva Božje kraljevstvo u svojoj nutrini. Zemlja se počela čistiti od svega što je protivno Bogu. Nakon tih procesa Kraljevstvo mira Isusa Krista proširit će se po čitavoj Zemlji. Krist, Knez mira bit će vladar.

 

Pad se ne može shvatiti razumom, čak niti intelektom.

Napokon samo se srcem čuvstvuje zbivanje i koje su posljedice imale i imaju ti uzroci. Mislilac koji analizira razumom i srcem brzo će spoznati kakvo odlučujuće značenje ima apsolutna slobodna volja koju je Bog dao zrelim bićima Nebesa, duhovnim bićima, kojom sada raspolaže i zasjenjeno biće, čovjek. Ta danost je osnova da se donekle mogu razumjeti razmjeri Pada.

 

Pad je započelo jedno božansko biće koje je htjelo biti kao Bog: sveprožimajuće, stvaralačko svjetlo. Želja, zahtjev, da se bude kao Bog, nastavlja se do današnjeg vremena: »hoću, kako ja hoću - ne kako Bog hoće!«

Besmislena crta volje, htjeti biti kao Bog, »misao« kako kažemo, koja se uperila protiv Boga, Stvoritelja svih čistih božanskih bića i životnih oblika, izazvala je dakle proces gigantskoga kozmičkog domašaja - Pad, koji je postao izvor patnje mnogih duša i ljudi.

Bog jest i ostaje sveprožimajuće, vječno svjetlo, vječni zakon ljubavi, jedinstva i slobode. Sebična misao, misao Pada - »hoću kako ja hoću!« - je sjena. Poznato je da u sjeni malo toga ili čak ništa ne uspijeva; potrebno nam je svjetlo. Bez svjetla nema rasta ni zrelosti. Tako je i s nama ljudima. Tko ostane u sjeni, tko se suprotstavlja Božjoj volji, tko ne poštuje Njegove zapovijedi, taj stvara svoj vlastiti izvor patnje, bolest, patnju, nevolju i boležljivost. Tko se razvije, doživljava svjetlo, toplinu, sreću rasta, napredovanja i sazrijevanja u Duhu Božjem.

 

Još jednom: Bog je sveprožimajući zakon, apsolutno sveprožimajuće svjetlo ljubavi i ljubavi bližnjega, jedinstva, slobode i mudrosti. Božanska bića koja su proizišla iz Božjega svemirskog zakona i u njemu žive, su bića svemirske ljubavi, svemirske ljubavi bližnjega, jedinstva, mudrosti i slobode. To su božanska bića, ali nisu sam Bog.

Bog, vječni svemirski Jedan, je Stvoritelj božanskih bića koja se nazivaju i duhovna bića. Bog je stvoritelj čistih planeta i svjetova. On je Stvoritelj svih životinja, biljaka i minerala u čistom bitku. Bog je dakle Stvoritelj svih čistih oblika savršenog univerzuma.

Božansko biće koje je protivnom mišlju htjeti biti kao Bog postalo bićem Pada više nije moglo prebivati u apsolutnosti, u čistom bitku, u čistom stvaranju, sa svojom misli Pada ujedno sa svojom voljom Pada. Preko negativnog što ga je to biće izgradilo protiv Božjeg djela, Njegovog stvaranja, ono je klizilo sve dalje od vječnosti i padalo. Tijekom svog Pada - crkvena povijest stvaranja izvještava o »istjerivanju iz raja« - biće Pada kojeg možemo nazvati Sotona, svojom je predodžbom htjeti biti kao Bog, zarazilo nekoliko drugih božanskih bića koja su se zatim kao i Sotona pobunila protiv Boga i Njegovog stvaranja. Tada je nju i njene istomišljenike iz vječnosti, iz »raja«, otpratio nositelj božanske Volje, kojeg mi ljudi zovemo Mihael.

Vječni, čiji je zakon ljubav, ljubav za bližnjeg, jedinstvo i sloboda, dao je bićima Pada, Svojoj djeci, dijelove duhovnih sunaca i planeta da ponesu sa sobom na put. Ti su dijelovi planeta nosili, kao svi duhovni planeti, minerale, biljke i životinje, jer oni pripadaju jedinstvu, životu. Dijelovi planeta našli su svoje mjesto izvan čistog bitka, Božjeg kraljevstva, tamo gdje moćni Duh Svoju misao još nije doveo do savršenstva. Oni su postali mjesta stanovanja bića Pada.

Težnjom bića Pada koja je svjesno i postojano bila usmjerena protiv Božjeg zakona, ljubavi i jedinstva, u tim se područjima misao Pada dalje dograđivala i izgrađivala. Odvraćanje od Božjeg kraljevstva, spirala volje htjeti biti kao Bog, dovela je do progresivnog zgušnjavanja sunaca i planeta. Pojedinim su fazama zgušnjavanja uvijek prethodile nezamislive erupcije. Znanost priča o »velikom prasku«, što naposljetku nije ništa drugo nego novotvorenica za Pad. Tijekom tog procesa bića Pada su se također sve više zgušnjavala i zasjenjivala, takoreći zatamnjivala kako u karakteru tako i u obliku.

U nezamislivim, gigantskim procesima preobrazbe - čovjek govori o »razdobljima« - iskristalizirala se materija a time i stambeni planet Zemlja na kome su, odgovarajuće zgušnjavanju iskristalizirali ljudi, koji nisu ništa drugo nego manifestirani omotači u kojima djeluje više ili manje opterećeno biće Pada, koje se zbog zasjenjivanja i perifernog zgušnjavanja naziva »duša«. Utjelovljena duša, takoreći »okružena tijelom«, kao cjelina je »čovjek«.

Budući da je Bog jedinstvo, i u odcjepljenju, u materiji, postoji jedinstvo čovjeka, duše, minerala, prirode i životinja.

Bića pada su nastojala, a dijelom još i danas nastoje, rastvoriti božansko stvaranje. Ratovi, koji nisu ništa drugo nego bratoubojstvo, i ratovi protiv životinja, mučenje, usmrćivanje i ubijanje životinja, postupanje protiv prirode, protiv cjelokupne Majke Zemlje, planeta, su izrod Pada: misao Pada, da se rastvore svi oblici i njihova duhovna supstancija kao tekuća energija vrati u tok etera, koji je kao cjelina Bog, zakon koji struji.

 

Isus, Krist, na Golgoti je Svojim »Svršeno je« uklonio svaku mogućnost rastvaranja. Djelotvornom snagom Svršeno je, Isus, Krist, postao je Otkupiteljem svih ljudi i duša i osloboditelj životinjskog svijeta od ropstva, mučenja i ubijanja. Niti jedan oblik života ne može se rastvoriti zahvaljujući snazi Otkupljenja. Ona uzrokuje da se sve naniže transformirane energije u negativno, opet vode, dakle pretvaraju, u čistu, visokofrekventnu, božansku energiju. Isus, Krist, prema tome je Put u Očevu kuću.

Na temelju zakona sjetve i žetve koji sadrži slobodnu volju, ali i odgovornost za niska djela, čovjek može doduše postupati protiv ljudi, životinja, biljaka, stambenog planeta Zemlja. Božansko, duh u svemu, ne može se međutim rastvoriti; ono je zaštićeno Otkupiteljskom snagom. Prema nepromjenjivom zakonu jedinstva sve će se opet vratiti jedinstvu. To se ne događa u borbi protiv Boga, niti preko ratova i razaranja, već preko spoznaje da je Bog ljubav, ljubav bližnjeg, mudrost, jedinstvo i sloboda.

Svaki čovjek u sebi, u svojoj duši nosi apsolutnost, vječni zakon. Vječni zakon je jedinstvo. Zato se kaže: nema slobode bez ljubavi, i nema ljubavi bez slobode. Zbog toga vječni zakon sadrži slobodu, što znači da je svako duhovno biće apsolutno slobodno i prema tome i svaki čovjek. Svaki se čovjek može slobodno odlučiti: za Božji zakon koji je u svakom čovjeku i u svakoj duši božansko naslijeđe, božansko biće - ili protiv Boga, tako da čovjek primjenjuje previše ljudski, akumulirani, takoreći stvoreni brutalni zakon, zakon uzroka i posljedice. To je zakon Pada; on počiva na odvajanju od jedinstva i ima za cilj da pojedinca - preko iskustva posljedica i samospoznaje koja iz toga proizlazi - s pomoću snage Otkupitelja, Krista, korak po korak odvede natrag u jedinstvo.

Ponavljam: Sloboda prenosi čovjeku odgovornost za njegovo djelovanje, isto tako i za njegov propust dobroga.

 

Misao Pada znači odvajanje od jedinstva:
ja hoću - za sebe!
Svatko je sebi sudac

U misli Pada razdvajanja žive mnogi ljudi. Ljudi su protiv ljudi. Ljudi su protiv životinja. Ljudi su protiv prirode i stambenog planeta Zemlja. To je suprotnost od jedinstva, to je razdvajanje. Iz toga se razvijaju pohlepa, polaganje prava na posjed, brutalnost i vlastohleplje. Čovjek hoće biti Bog, vladar nad stvaranjem koje vidi iz perspektive razdvajanja, iz svoje površnosti.

Većina ljudi zaokupljena je samo sobom, ograničena na horizont svoga malog svijeta. Kad jedan takozvani ego-naduvenko dođe na kormilo svijeta, tada podjarmi sve i svakoga što služi njegovoj svrsi, njegovoj volji Pada. Iz toga su se u svim razdobljima, a i danas se još razvijaju veliki ratovi protiv drugih zemalja, dakle protiv ljudi. U malome su nastajali i nastaju ratovi u obitelji i na radnom mjestu, općenito rečeno, u privredi i društvu. To što je protiv drugih, dolazi uvijek iz Pada.

Ljudi nisu božanski zakon samo iskrivili, već su ga preokrenuli, dakle okrenuli ga u drugi smjer. Bog kaže: »Za ili protiv Mene.« Čovjek u misli Pada primjenjuje božanski zakon za sebe i pokazuje svoju nadmoć: »Tko nije sa mnom, taj je protiv mene.« Iz sveobuhvatnog JA JESAM nastalo je »ja jesam«, što znači: »ja sam sebi sam bližnji.« Iz tog odvraćanja od sveobuhvatnog JA JESAM na nisko »ja-sam-sebi-sam-bližnji« razvio se egoizam.

Tko je isključivo zaokupljen sobom, postaje egoističan i agresivan kad ne postigne svoj postavljeni osobni cilj - »ja hoću za sebe«. Posljedice toga su razorne. Kad napetost, agresija, postigne vrhunac tada takvi ljudi uvijek posežu za sredstvima koja im trenutno stoje na raspolaganju, kako bi smanjili svoju agresivnost ili je pustili da se slobodno odvija. Jedan poseže za alkoholom, drugi za drogom; neki se svađaju s ljudima oko sebe, makar i pred sudovima ovoga svijeta. Drugi si daju oduška u seksualnom užitku, neki opet postaju seksualni prijestupnici sve do pedofilije. Tko sjedi za polugom moći, započinje ratove i ne uzmiče ni pred bratoubojstvom. Drugi opet postaju lovci, da svoje agresije, svoj ego-nagon iskale na nedužnim stvorenjima, životinjama. Mnogima od njih oružje je njihova sigurnost i sport ubijanja, tako što npr. životinje upucavaju iz zasjede. U svakom slučaju, bilo kako da se i želi opisati egoistično pražnjenje - ono je uvijek protiv bližnjeg i protiv života.

Kao što je već spomenuto, agresije su jako, vrlo jako razgranate; ali korijen je uvijek misao Pada, uvijek protiv Boga, protiv Njegovog jedinstva, protiv ljudi, protiv prirode i životinja, pri čemu si čovjek pada uvijek traži slabija stvorenja da bi se na njima ispraznio. Egoistična pražnjenja ne rijetko se događaju na okrutan način.

Egoist, njegova »misao Pada« ili »volja Pada«, veliki je pronalazač kada se radi o tome da svoj položaj pomakne u »pravo svjetlo«. Ako obnaša odgovarajući utjecajan položaj, tada će navaljivati da odgovorne osobe u državi, koje sastavljaju i donose svjetovne zakone, odgovaraju njegovim modelima mišljenja i želja.

Mnogi svjetovni zakoni zasnovani su više ili manje na odviše ljudskoj osnovnoj misli »Razdvoji, veži i vladaj«. Tko se zauzima da dođe na vlast, puhat će u rog »Razdvoji, veži i vladaj«. U najširem smislu rečeno, tada rog postaje lovački rog protiv svih onih koji neće »pravosuđe«, već pravednost. U »lovački rog« se ne puše samo kada se radi o ratovima, bratoubojstvu, već također da bi se podmuklo ubijala nedužna stvorenja, našu subraću, životinje.

 

Čovjekova volja Pada navodi mnoge razloge koje on, vješto zapakirane i ograničene mnogim klauzulama i nadjevene mnogim argumentima, prodaje drugima da bi proveo ono što zahtijeva njegova podmukla strast. Na taj se način u društvu obilježenom zakonom Pada mnogim agresorima nudi mogućnost da se iskale, naveliko u ratovima, ujedno pokoljima naroda, ili u malome, u pokoljima životinja u šumama, na poljima, u klaonicama gdje se iz životinjskih geta isporučuju kandidati smrti, životinje, i još mnogo toga.

Svako ratno područje ima svoja bojna polja kako u velikome tako i u malome. Iz ponuđenih zakona Pada može svatko, naročito agresivni dio u čovjeku izvesti svoju »potrebu«, tako da mu zakon Pada često dosuđuje pravo, prije svega onda ako se po njegovom mišljenju radi o »manje vrijednima« koji se ne oslanjaju na crkvene institucije i ne osjećaju se pripadnicima religije koja je izjednačena s kršćanskim religijama, kao npr. Voodoo-religija. Tko dakle ne sudjeluje u čaroliji, biva »začaran«, što znači da u ovom svijetu on biva podcijenjen i zapostavljen od zakona Pada. To vrijedi za ljude, životinje, prirodu, za cijelu Majku Zemlju.

Dosta uvjerljivih tumačenja i objašnjenja. Nisam čovjek koji poseže za općenitim, godinama ili čak decenijima dugim navodnim spoznajama i iskustvima, osobito kad znam da su se, s jedne strane, te danosti i epohalne pojave razvile iz vlastite dobrobiti, a s druge se strane, temelje na zakonu odvajanja.

Ako sada uronim u duhovnu realnost u vezi sa životinjskim svijetom, s bespravnima, koje kako država tako i crkva tretiraju kao stvari, lovci npr. neće prihvatiti moje argumente, zato jer mnogi lovci, kao što je rečeno, svoje agresije uklanjaju loveći i ubijajući životinje. Obijesno ubijati životinje za mene znači ubijanje iz zabave. Budući da je u zakonu Pada dozvoljeno podmuklo ubijati bespomoćna stvorenja, sve su sumnje uklonjene. Instrumenti ubijanja s kojima se životinje upucava su tako usavršeni i tehnificirani da životinja nema šansu da se od opasnosti obrani npr. protunapadom ili da se bijegom skloni na sigurno. Tako se životinje može likvidirati bez velikih rizika za lovce.

Lovac u šumi izigrava Gospoda Boga. On može doduše životinje samo »upucati«, ali im nikada ne može uzeti život, jer je dan od Boga, duhovna realnost koja je vječna. S druge strane lovac također ne može ni jednoj životinji dati život. Sven Hedin, slavni švedski istraživač Azije, to je bio spoznao. On je rekao: »Nikada se nisam mogao odlučiti da ugasim životno svjetlo za koje mi nedostaje moći da ga ponovo upalim.«

Čovjek stvarno može samo ubijati životinje, ali ne može npr. učiniti da pada kiša, tako da životinje i priroda imaju vodu. Ne može učiniti niti da sunce sije kako bi priroda rasla i napredovala. On ne može određivati mnogostrukost vrsta - najviše što može je iskorjenjivati. On ne može učiniti da raste hrana za ljude i životinje, može je samo uništavati. On ne može utjecati na krznenu odjeću životinja za zimu i ljeto; može im samo oderati kožu.

Gdje se ljudi umiješaju u prirodu, tamo je razaranje, kaos i propast.

 

Vidimo, čujemo i doživljavamo okrutno djelovanje zvijeri čovjek, koja ne drži samo životinje u tovnim stajama, u »životinjskim getima«, već ih i izvan ciklusa parenja stalno i uvijek iznova umjetnim tvarima potiče na oplodnju, kako bi na raspolaganju imao maksimalno mlade životinje za proizvodnju mesa i mlijeka.

I ta okrutnost, kao i mnogo drugoga, nadilazi svaku razboritost. Čovjek je postao neprijateljem svoje vlastite prirode, jer životna snaga, život životinja kao bit i snaga je dio njegove vlastite duhovne životne supstancije.

Čovjek je neprijatelj svega onog što pripada božanskom jedinstvu. Ništa nije sigurno od sluge zla, niti životinje u šumi i polju. Recimo još jednom: On im nije uzeo samo domovinu, zemlju, polja i šume - na komadiću zemlje, poput prirodnog geta, koju je ostavio životinjama šume i polja, pobjesnjeli čovjek razara i ubija što mu dođe pred sjekiru ili pušku. Užitak ubijanja i klanja životinja maskira se navodnom potrebom da se kontrolira prenapučenost. I za sječu drveća, svejedno jesu li u soku ili ne, čovjek ima obrazloženje primjereno svijetu. I sve što brutalnost u osobi izvrši na poljima i u šumama, biva blagoslovljeno od zakona prava »Razdvoji, veži i vladaj«.

To što lovci navode kao obrazloženje i opravdanje za svoj krvavi, ubojiti zanat, često je podsvjestan potencijal agresije ukrašen pravom i zakonom, koji se zadovolji za kratko vrijeme lovom i hicem s punim pogotkom na bespomoćnu životinju. Nakalemljeni zemaljski zakon ne poziva lovca na polaganje računa, niti uzgajivača tovnih životinja; jer zemaljski sud po pravu i zakonu ubijanje životinje ocjenjuje kao nužno i dopušteno.

Kvote odstrjela za određene vrste divljih životinja utvrđuje vlast. Čovjeka se dakle prisiljava da ubija. Međutim Bog je rekao: Ne trebaš ubijati.

Tko se protivi ispuniti državne planove odstrjela, dakle onaj tko se neće ogriješiti o Božje zapovijedi, biva uzet na nišan od države. Dakle opet čista misao Pada!

Ali ne treba se zavaravati! To lopovsko, nesavjesno ponašanje vrednuje zakon jedinstva, pravednosti; to je za nas ljude zakon sjetve i žetve. On ne udara - on dolazi neprimjetno kao lopov noću i svakom čovjeku i svakoj duši predaje ono što je čovjek prouzročio.

Čuli smo već da je Pitagora govorio o zakonu uzroka i posljedice što ga čovječanstvo danas više nego ikada mora iskusiti. On je među ostalom rekao: »Što god čovjek učini životinjama, vratit će mu se istom mjerom.«

To se ne događa po zemaljskom pravu i zakonu, već svatko je sam sebi sudac. Svatko se sam sudi prema svojim djelima, ukoliko su ona bila protiv Božjih stvorova i stvaranja - i ako u međuvremenu nisu okajana, ujedno otplaćena.

Danas čovjeka još štiti zemaljski zakon onoliko, koliko se on drži tog propisa s njegovim jadnim »redom«. Možda će već sutra, kada duša na samrtničkoj postelji čovjeka napušta umiruće tijelo, a time i zemaljsko opstojanje, drugačije izgledati na drugoj strani zida od magle koji razdvaja ovostrano od onostranog.

Ubijena životinja danas lovcu ne donosi samo lovačku sreću, počasti od istomišljenika, niti samo materijalni dobitak, već i blagoslov crkve koja se kiti svime što više ne diše.

Svejedno kako se »junaci« Pada nazivaju, je li njihov potencijal agresije uperen protiv ljudi, životinja ili prirode, svi su oni protiv Božjeg jedinstva, dakle protiv vječnog zakona ljubavi i ljubavi bližnjeg, »Poveži i budi«.

 

Životinja: čudesan stvor iz Božje ruke …
Naučiti razumjeti životinje

Svaka životinja za sebe je čudesan stvor iz Božje ruke - dana od Boga, da bismo mi ljudi opet našli jedinstvo koje je zakon života.

Ponašanje životinja odgovara onome što lovci prikazuju kao svoje stručno znanje, ili čak njihovim lovačkim pričama, samo dotle dok se životinje love, gone, tove, upucavaju, kolju na brutalan način kao životinje za klanje i dok se Vama, dragi potrošaču, lijepo zapakirane ponude za »žderanje«.

 

Čovjek mora naučiti razumjeti životinje. Tek onda će upoznati sebe sama kao Božjeg stvorenja. Svaka životinjska vrsta je stanje razvoja koje želim nazvati stanje svijesti. Svako stanje razvoja, ujedno svijesti, ima odgovarajući govor prirode.

Postoji veoma mnogo različitih stupnjeva svijesti životinja. Npr. životinje u zraku imaju sasvim drugačije stanje svijesti od životinja u vodama. Životinje u vodama imaju opet sasvim drugačije stanje svijesti od životinja u šumama, na poljima i u njima, i od životinja u pustinji ili u džungli. A ipak se međusobno razumiju, zato jer su njihovi glasovi i tonovi slikovni refleksi što se pokazuju u svijesti drugih životinja. One vide i mirišu slike u sebi. Prijenos slika sadržaja svijesti je duhovan proces i prema tome neovisan od prostornih udaljenosti.

Govor životinja čovjek može razabrati samo srcem - ne fizičkim srcem, nego srcem duše, prauzrokom sveg bitka, snagom Stvoritelja koju nazivamo i jezgrom bića. Govor srca duše je govor jedinstva.

Životinje nisu bića Pada kao ljudi. One reagiraju odgovarajuće svom stanju svijesti, osim ako se čovjek ne umiješa u njihov život, što se često događa. Zbog toga životinje prema čovjeku nemaju baš skladan odnos. Npr. šumske životinje dadu se u bijeg kad vide čovjeka. Strah od čovjeka čini ih djelomično agresivnima. Životinje u čovjeku vide neprijatelja, lovca, koji im ne donosi ništa osim smrti.

 

Dragi prijatelji, u ovom pismu želim izvijestiti o nekim doživljajima koji čine da mi srce kuca sve jače, jer stvorovi života su čudesna bića. Životinje za sebe i svoje drugove po vrsti imaju naročitu etiku i moral. Svaki bi čovjek mogao učiti od životinja, kad bi htio!

Već blizu tri godine nekoliko puta tjedno idem u šumu - ne samo da bih šetala, već da bih doživjela i istražila životinje koje imaju svoj vlastiti jezik. U tom sam vremenu kod životinja doživjela unutarnju veličinu i ljupkost koja često nedostaje ljudima. Životinje imaju plemenit i fin karakter; on uvijek odgovara njihovom stanju svijesti. Čovjek ih mora naučiti razumjeti i upoznati. Ne smije ih se prisiljavati; mora se stvoriti povjerenje, i prije svega: Mora ih se pustiti na slobodu.

Domovina šumskih životinja su šume i polja. To se mora respektirati kao prvo i kao drugo njihovu slobodu, jer se one ne osjećaju samo kao slobodni stvorovi - one to i jesu u svome čitavom ponašanju. Čovjek bi trebao biti prijatelj životinja, veliki brat i velika sestra. On, čovjek, međutim je postao neprijateljem životinja. Životinje su izgubile povjerenje u čovjeka. One se prestraše kad vide dvonošca i daju se u bijeg.

Prijateljstvo između čovjeka i životinje mora se postići s mnogo ustrajnosti, ljubavi i razumijevanja, štoviše, sa srcem. Kako kaže »Mali princ«? »Samo srcem se dobro vidi.« U šumi, kod životinja, među ostalim sam naučila: Samo srcem se dobro čuje i čuvstvuje.

Kad idem u šumu je kao da sam susrela stare prijatelje koje poznajem od samog početka Stvaranja. Šuma s njenim drvećem i grmljem i sa cjelokupnim životinjskim svijetom postali su mi domovinom.

 

Doživljavanje jedinstva života u prirodi -
iskustvo: ja u »mi«.
»Jezik« prirode: procesi prijenosa slika

Gdje su moji prijatelji, životinje, koje duboko u svom srcu ne nose zlobu, gdje mi priroda govori, gdje odjekuju melodije elemenata, tamo je moj dom.

Beskrajni Duh na čudesan način mi je pokazivao i pokazuje da je On, Duh svemira, Stvoritelj sveg bitka i snaga koja djeluje u velikom i beskrajno raznolikom jedinstvu života. I elementarne snage sadrže životnu energiju svemirskoga Jednog. Zrak pjeva svoju pjesmu u kretanju lišća, grana i ogranaka drveća; on pjeva svoju pjesmu u kretanju grmlja i trava. Sunce čini da svijetli lišće i cvijeće koje obavještava o dahu svjetla i zrači pjesmu Sunca.

Vodena kap ima svoju posebnu melodiju. Ona počinje s »kap, kap« - a zatim odjekne kristalno jasni sjaj njene pjesme koju priroda kao cjelina zahvalno prihvaća. Zemlja otvara svoje pore i sasvim polagano se u nju spušta kristalni sjaj. Pjesma vode tada odjekuje u čast Stvoritelja preko Zemlje i prirode. Cvate. Raste. Sazrijeva.

Elementi i priroda poklanjaju se u plodu koji pjeva pjesmu svih pjesama prirode, darivajući se čovjeku i životinji. Pjesme elemenata, drveća, grmlja i trava kao jedinstvo tvore moćnu simfoniju jedinstva koja se objavljuje u plodovima. Čuje ju se dobro samo srcem.

Kao biće u Bogu volim svoju vječnu domovinu. Kao čovjek u duhu jedinstva volim svoju zemaljsku domovinu gdje se osjećam kod kuće. To su šume i polja, Majka Zemlja koja je nositeljica svih životnih oblika. Ljubav bez sebičnosti je sloboda. Istinska ljubav povezuje; istinska ljubav oslobađa i svakome životnom obliku također ostavlja slobodu. Svaka životinja, svako cvijeće i svaki grm ima pravo slobodnog razvoja, onako kako je to Bog svrstao u Svoje stvaranje.

 

Preko svojih osobnih iskustava sa životinjskim svijetom u šumama i poljima morala sam nažalost utvrditi da je još dug put dok čovjek i životinja opet ne postanu prijatelji. Zapravo trebalo bi nas žalostiti što se životinje prestraše čim nas primijete i u strahu pobjegnu. Tko se želi približiti životinjama u šumi i polju, mora im se potpuno posvetiti. Mora se naučiti razumjeti njihove strahove, njihove patnje i boli, ali i njihovu radost i njihov nagon za slobodom. Svaki osjećaj životinje - bilo da se ona boji, pati ili ima bolove, bilo da signalizira radost ili slobodu - pokazuje se u odgovarajućem obliku izraza. Čovjek se mora za njih otvoriti, potpuno se okrenuti njima, uživjeti se u njih, mora učiti, učiti i još jednom učiti, da bi razumio njihove načine ponašanja koji se odražavaju u njihovom ponašanju.

Prvi koraci u šumu k mojim prijateljima bili su obilježeni mojom osobnom smjernicom da sačuvam unutarnju i vanjsku disciplinu, da ne postavljam nikakve zahtjeve i da nemam nikakvih očekivanja. Dala sam si truda da se ponašam onako kako sam odredila: ići u šumu kao prijatelj prirode i životinja. Kao prvo susrela sam svoju braću drveće, svoju prirodnu braću i sestre, također grmove, trave i cvijeća.

Počela sam sve pomno promatrati da bih učila, jer bilo mi je stalo da kao prvo razumijem jezik, elementarnu pjesmu jedinstva koja struju iz prirode. Vidjela sam i osluškivala srcem.

 

Prilikom mnogih manjih i većih šetnji učila sam da ništa ne želim ili neću, jedino da otvorenim srcem idem kroz šumu i polja. Jednom se dogodi sljedeće:

Grana jednog grma mi je odjednom zapriječila put. Kao što je uobičajeno, htjela sam je gurnuti u stranu da bih mogla ići dalje. Ona, grana, međutim htjela je drugačije. U trenutku kad sam htjela osloboditi put, ona me je uhvatila za kosu i čvrsto držala. U tom trenutku bilo mi je jasno da sam nešto htjela: Htjela sam ići dalje! - Priroda je međutim htjela drugačije. Dakle rekla sam sebi: »Stoj! Stani - ne postavljaj zahtjeve i ne očekuj ništa!«

Zastala sam. Odjednom sam u svom srcu osjetila kako teče struja topline. Dopustila sam to, ne pitajući zašto i što bi to otprilike bilo. Dah mi je bio spokojan, oči su mi bile prikovane za jedan list obasjan suncem i pokrenut od daška zraka. Bilo mi je kao da je odjednom čitav orkestar zasvirao pjesmu jedinstva. To je bila beskonačnost koja me za kratko ispunila i dala mi da znam, spoznam i iskusim da sve živi, da je moćni vječni Duh velika objava jedinstva.

Već mnoge godine slušam Božju riječ, ono što Bog, Premudri, preko svog instrumenta, proroka poklanja ljudima koji hoće čuti. Njegov glas je sada bila priroda. U jednom jedinom trenutku shvatila sam i razumjela što mi je moćni Duh prirode htio reći. Njegova struja mi je pokrenula srce i ja sam znala jezik prirode.

Učila sam i još dalje učim. Srcem vidim i gledam svoju braću drveće, doživljavam ih i shvaćam u svojoj nutrini. Srcem čuvstvujem što mi oni i druga prirodna braća i sestre, grmovi, trave i cvijeća, hoće saopćiti; i ja slušam pjesmu prirode kada elementi kao instrumente koriste lišće, grane, trave i cvijeće, koji zatim kao jedinstvo puste da odjekuje pjesma jedinstva u čast i hvalu moćnome Duhu Stvoritelju.

U tome povišenom, radosnom raspoloženju išla sam dalje kroz šumu i preko polja i livada. Duboko u sebi stalno sam osjećala: Okružena sam snagom koja prožima mene i sve drugo i koja me usrećuje. Stalno sam zastajala da bih se uživjela u doživljeno. To je uvijek iznova zatitralo u meni, onda kad sam uronila u prirodu, ne očekujući ili ne zahtijevajući bilo što, npr. u želji da slušam dalje.

Kod sljedećih šetnji postupno sam učila da sebe čuvstvujem kao dio prirode, da budem jedno sa svojom braćom drvećem, s braćom i sestrama prirode, grmovima, travama i cvijećem. Više nisam bila ja - bila sam u »Mi«, u biti-jedno sa životom.

Kada su valovi opažanja srcem udarili jače, iznenada sam se spotakla o jedan kamen. Na osnovi mojih iskustava s prirodom bilo mi je odmah jasno da bih trebala zastati, kako bih primila poruku što ju je današnji dan pripremio za mene. Ponovo sam sebi naredila da ne postavljam nikakve zahtjeve, nikakvo očekivanje svijesti minerala, npr. kamenu o koji sam se spotakla. Potvrđivala sam da je sve dio mene. Svaki kamen sadrži veličinu Stvoritelja i pripada Majci Zemlji, onako kao što je zemljište i svaki stanovnik šume, polja, svaka travka, a i ja, čovjek, dio velike cjeline.

Ponovo sam u sebi osjetila pokret života kojeg je teško i nedovoljno shvatiti riječima, zato jer se unutarnji procesi očituju u slici i znanju. U jednom trenutku vidjela sam u sebi jedinstvo između prirode i minerala. Čvrsti oblici, materija prirode, velike i male životinje, biljke i minerali, bili su jasno vidljivi. Iz njih je međutim izlazio fluid koji se slijevao, koji se povezivao kao jedinstvo i također kao jedinstvo počeo svijetliti. Svjetlo se nije zaustavilo preda mnom, čovjekom. Ono je primilo i proželo i mene, tako da sam bila stopljena s fluidom prirode i minerala.

U toj svijesti jedinstva duboko u srcu svoje duše čula sam dijalog životnih oblika koji se izražavao u slikama. U njihovom slikovnom jeziku vidjela sam i ujedno znala kako zemljište prirodnim oblicima, biljkama i mineralima predaje signale, informacije o tome što se odigrava u zemljištu, kao otprilike da biljni svijet mora štedjeti element vodu. Jezik elemenata uključujući Majku Zemlju je proces prijenosa slika biljkama i životinjama, koje npr. pomoću svijesti opažaju da se trenutačno ne može uzimati previše vode iz Zemljinog vodospremnika. Tako prema prilikama impulsi Majke Zemlje idu kao signali travama da jutarnju rosu drže što je moguće duže kako bi sićušne i male životinje imale za piće. Osim toga Majka Zemlja pokušava slabe biljke opskrbiti odgovarajućom hranjivom tvari, uključivo vodu - ukoliko joj je moguće, jer znamo: Tamo gdje se umiješao čovjek, Majka Zemlja jedva više može pomoći.

 

Čudesan je to doživljaj kako Majka Zemlja skrbi za životinje, biljke i minerale! U meni su se neprekidno pokazivale dalje slike koje su meni, čovjeku, dale na znanje kako se Majka Zemlja bori da se poveže sa svojim štićenicima, biljnom djecom, a i životinjama. Iz Majke Zemlje struje nezamislivi impulsi koji, kako sam kasnije smjela saznati, sadrže mirisne signale za životinje, iz kojih one razabiru gdje se npr. nalaze izvori vode ili bare. Duh svemira preko Majke Zemlje skrbi za sve oblike života da imaju hranu i vodu. Nažalost moram uvijek iznova postavljati ograničenje da je to moguće samo ako se čovjek ne umiješa i poremeti moćni most između Duha svemira i svih oblika života na i u Zemlji.

 

Kada sam ja, čovjek, počela misliti, npr. »Pa što sam ovdje doživjela?«, odjednom se više nisam nalazila u svemirskoj struji prirode. Opet sam se osjećala kao čovjek koji vidi i čuje oko sebe.

Uvijek kad mi ljudi nešto propitujemo ili čak hoćemo istražiti glavom, izdvajamo se iz jedinstva i određujemo sebe same. Slušati srcem znači, srcem duše tiho opažati ono što glava, razum, ne može shvatiti.

 

Od razuma do razumijevanja
i razumijevanja stvari

A propos razuma: Mnogi su ljudi toliko ponosni na svoje razumsko mišljenje. Ograničenim, umišljenim ponosom da čovjek ima razum, životinje naprotiv samo »instinkt«, oholi se intelektualac postavlja iznad svega što razumom ne može shvatiti. Da puki razum nije graditelj mostova, već da ima samo jednu potporu koja pored ostalog još stoji u glibu samokađenja, ne može se zacijelo dovesti u pitanje, ako se promatra današnje stanje u svijetu i znanost koja također više ne zna kuda bi krenula. Znanost danas zastupa jednu tezu i slavi je kao istinu - a već sutra mora revidirati svoju »oštroumnost« i postavljati nove stupice koje se prekosutra opet pokazuju kao ništavne.

 

Čovjek razuma dodjeljuje si sposobnosti iz svog razuma koje često vode do tako slabo kvalificiranih spoznaja da ih mora djelomično obavijati riječima kao »ja smatram«, »ja mislim«, »ja vjerujem« ili »ja se nadam«, dakle oprezno ih relativizirati. On se oko sebe razbacuje pojmovima, izvlači zaključke iz tuđih izjava, sudi o drugima i usprkos tome iz svoje si egoistične tamnice prisile vjerovanja i predodžbi umišlja i demonstrira svim svojim prenemaganjem: »Imam budan i oštar razum«. U toj »tamničkoj svijesti« on se osjeća, viđeno u cijelosti, kao da stoji iznad sveg života, zato jer vjeruje da je razum alfa i omega u njegovom opstanku. U stvarnosti razumsko mišljenje nije ništa drugo nego pista na kojoj se intelektualci prezentiraju. Pritom moraju stalno imati na umu da ne padnu dolje u masu koja sudeći po razumu nije tako »briljantna« kao oni sami.

Rijetko tko vjeruje da razum, uzet za sebe, posjeduje samo uski horizont i neznatan kapacitet, jer se razum pridodaje čovjeku kao vrijedno blago koje ga navodno izdiže iznad svih ostalih oblika života. A ipak bi razum mogao biti od koristi njemu samome, njegovoj zadaći i velikoj cjelini, općem dobru.

Čovjekova glava je sjedište mozga. To što mi ljudi trebamo je glava s dobro funkcionirajućim mozgom čije stanice uspostavljaju životne tokove, tako da čovjek može opstojati na Zemlji i određivati svoj dan. Stoga nam je potreban mozak da izučimo zanat, kako bismo u svakodnevnom životu mogli mjeriti i vagati. On nam je potreban da bismo izgradili osnovne programe za tok našeg zemaljskog opstanka. Osim toga, potreban nam je ćudoredan razum da skupljamo činjenice koje zatim analiziramo duhom istine, kako bismo našli pravedno rješenje za sebe same i za svijet.

Ako zatim sve te pozitivne atribute razuma stavimo na raspolaganje moćnome Duhu Stvoritelju, primjećujemo da iz našeg razuma nastaje razumijevanje, da iz razumijevanja izrasta razumijevanje stvari života, svega onog što je oko nas i što ne možemo vidjeti ni čuti. Razumijevanje sadrži dakle razumjeti stvari - također svoga bližnjeg.

Da bi se moglo razumjeti druge, potrebna je predanost - predanost jednoj stvari, jednom poslu, jednoj zadaći, koja nas sasvim obuzima i koju nastojimo ispuniti svim svojim snagama, svojim srcem i svojim razumom, ali predanost i ljudima kojima hoćemo pomoći u njihovim brigama i nevoljama ili da ih podupiremo u zvanju ili da im možemo pomoći npr. kao liječnik pacijentu i još više toga.

Razumijevati znači uživljavati se u situacije ili ljude. U najširem smislu razumijevati, ujedno uživljavati se, znači također postati svjestan da sve što živi nije samo oblik sam, nije forma, fizičko kao takvo, već da sve komunicira sa životom koji je Bog, jer Bog je život u svemu i u svakome životnom obliku. Čovjek je nositelj života koji je Bog.

Božansko u čovjeku nije razum. Razum počiva na naučenom znanju. Duh u čovjeku je iskonski vječni, sveprisutni zakon, koji je apsolutan, dakle savršen i ne može se promijeniti.

 

Ljudi ubijaju životinje.
Bog je život!

Tko se u dnevnom događanju trudi analizirati što zapravo znači razumijevanje, vrlo skoro će se pronaći u riječci »zašto«. Zašto je to tako, a ne drugačije? Zašto nije onako kako je razum to zamislio? Zašto je današnje društvo, koje je postalo društvom razuma, postalo tako brutalno? Zašto mi ljudi tako teško ili nikako ne razumijemo druge kulturne krugove? Zašto je jedan bolestan, a drugi zdrav? Zašto mi ljudi jedemo dijelove životinjskih lešina, kad bismo ipak trebali biti kruna stvaranja? Ako hoćemo biti kruna stvaranja, zašto ne možemo stvoriti život? Zašto je čovjeku uvijek potrebna životna osnova, životna supstancija, da bi na njoj mogao graditi? Zašto ne možemo sami od sebe stvoriti osnovu, životnu supstanciju? Postoji još bezbroj pitanja.

Za mnoge ljude još uvijek ostaju otvorena pitanja koja glase: Zašto ljudi oduzimaju život ljudima? Zašto ljudi ubijaju životinje? Zašto ljudi uništavaju prirodu? Zašto oni ne mogu stvoriti osnovu, životnu supstanciju?

Razmetljivi čovjek razuma ne može stvoriti ni travku, ni cvijet, ni drvo, ni grm, ni životinju - uvijek mu je potrebna životna supstancija, osnova života. Tko je životna supstancija? To je jedino Bog.

Ako je Bog život - smije li čovjek ubijati? Vjeruje li čovjek da smije ubijati ljude jer je crkva dozvolila ubijanje? Vjeruje li čovjek da smije ubijati životinje jer je crkva dozvolila ubijanje? Ili on smatra da mu je to dozvoljeno jer životinje nemaju razum, već samo »instinkt«? Crkve podržavaju ubijanje zato jer sve što ne ulazi u tragove njihovih stopala, u tragove misli Pada, njima je opasno ili bi moglo biti opasno. Ali Bog je preko Mojsija rekao: »Ne ubij!« Protivnik je preko crkvenih glavara: Smiješ ubijati, ne smiješ samo nasilno ubijati.

Tko se bez samokađenja prihvati istraživanja takozvanog instinkta životinja, prije ili kasnije će doći do spoznaje da je »instinkt« u mnogome dalekosežniji od razuma.

Definicija instinkta u rječniku je sljedeća: »Poticaj prirode. Prirodni nagon. Nesvjesno upravljana prirodna pobuda za određeni način ponašanja kojoj nije potrebno uvježbavanje. Sposobnost, naročito životinja, da u određenim situacijama reagiraju na određeni, također svjesno upravljani način, da pokazuju određeno ponašanje (naročito održanja života i vrste): Životinjski instinkt njege legla, rasplođivanja i materinski instinkt. Životinja dopušta da je vodi njen instinkt.«

Kada skupljamo i analiziramo činjenice o instinktu, spoznat ćemo da su načini ponašanja životinja uklopljeni u prirodne tokove. Duh svemira, život, vodi elemente i Majku Zemlju i sve što neopterećeno, dakle bez ego-nagona živi na i u Zemlji. Biljke, minerali i životinje su dakle prožete Duhom svemira, Duhom prirode. Vječni Duh, vječni zakon, Bog, djeluje i vlada u zemaljskoj prirodi.

 

Spoznajmo razliku između »vodi« i »upravlja«. Upravljanje provode ne-božanske snage i ono uvijek smjera u slabost, rasulo, raspad, pokvarenost, propast - napokon u smrt. To odgovara misli Pada.

Tko upravlja čovjekom? Tko utječe na njegov ego-nagon?

Ptice lete tisuće kilometara, one znaju svoju rutu leta, znaju za vrijeme ležanja. Na mjestu gdje su prije godinu dana ležale, grade pravodobno svoja gnijezda, ili useljavaju u svoj stan od prethodne godine. U cijelome životinjskom svijetu može se promatrati isto i slično.

Mnoge životinjske vrste imaju dva do tri puta godišnje vrijeme začinjanja i ležanja. Sada se podiže riječca »zašto«: Zašto čovjek ne zna svoje granice? Zašto je za njega dan i noć vrijeme seksa? Zašto je on ego i seksualni razmetljivac? Dolazi li cijelo ponašanje iz njegovog razuma, zato jer je baš čovjek razuma? Nepristrano analizirano to znači: Razum je manje vrijedan od instinkta. Prirodu vodi Duh svemira, a čovjekom upravlja njegov nagon razuma koji je opsjednut sebičnošću, sebeljubljem, ohološću i seksualnim nagonom. Razumu nedostaje ljubav prema Bogu - priroda živi u Božjoj ljubavi i prema tome u jedinstvu.

 

Precizno izraženo može se reći: kada bi ljudi imali instinkt umjesto razuma, bili bi pametniji. O tome nekoliko objašnjenja Arthura Schopenhauera (1788 - 1869), njemačkog filozofa:

»Tko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek.«

»Kršćanski moral svoje je propise ograničio isključivo na ljude, a cjelokupni životinjski svijet ostavio bez prava. Neka se samo pogleda kako naš kršćanski puk postupa protiv životinja, potpuno bez svrhe i smijući se ubija ih ili sakati ili muči, svoje konje u starosti napreže do iznemoglosti da bi izvukao i zadnju marku iz njihovih jadnih kostiju, dok ne podlegnu pod njegovim udarcima. Moglo bi se uistinu reći: Ljudi su vragovi Zemlje a životinje njihove izmučene duše.«

»Svijet nije krparija, a životinje nisu proizvod za našu upotrebu. Životinjama nismo dužni samilosti nego pravednosti.«

 

Leonardo da Vinci (1452 - 1519) talijanski slikar i univerzalni genije rekao je sljedeće:

»Doći će dan kada će ljudi o ubojstvu životinje suditi isto onako kako danas osuđuju ubojstvo čovjeka. Doći će vrijeme kada ćemo jedenje životinja isto tako osuđivati kao što danas osuđujemo jedenje sebi ravnih, ljudožderstvo.«

 

Od Güntera Weitzela, poznatoga njemačkog kemičara (1915 - 1984) čitamo:

»Kršćanska savjest se ne može zadovoljiti neprimjenom 5. Zapovijedi na životinje za klanje. Tko je jednom razgledao klaonicu, obično je više ili manje šokiran i zgađen viđenim. Skoro svatko dođe do uvjerenja da je brutalno umlaćivanje životinja, koje se prvo uzgajaju i tove da bi ih se napokon požderalo, nedostojno današnjeg čovječanstva, a naročito kršćanstva.«

 

A Lav Tolstoj (1828 - 1910), humanist i pisac tvrdi: »Dok postoje klaonice, postojat će i bojišta.«

»Vegetarijanstvo vrijedi kao kriterij po kome možemo prepoznati da li je čovjekova težnja za moralnim savršenstvom ozbiljna.«

 

Albert Schweitzer (1875 - 1965), liječnik, muzičar i teolog, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1952., rekao je sljedeće:

»Strahopoštovanje pred životom znači zaziranje od ubijanja.«

»Gdje god se životinja prisiljava u službi čovjeka, patnje koje ona podnosi tiču se svih nas.«

»Moje je uvjerenje da se mi koji se zalažemo za poštedu životinja, trebamo potpuno odreći uživanja mesa i također govoriti protiv toga. To ja i sam činim. Tako će neki obratiti pažnju na problem koji je bio postavljen toliko kasno.«

»Očitujem se da navika jedenja mesa nije u skladu s uzvišenim čuvstvima.«

 

 

 

Sve je pobjeglo pred »krunom stvaranja«.
Ekspedicije u prirodu u »četveronošcu«.
Žetva je također za životinje!

Sada se opet vraćam na svoje šetnje i svoje doživljaje u prirodi. Kada sam se, radosna i zahvalna za iskustva što sam ih smjela steći u šumi i na poljima, provukla kroz grmlje, iznenada je preda mnom skočio zec. On se dao u bijeg od mene, dvonošca. Misao na »bijeg« me zaokupila. Bijeg, mislila sam. Zašto bježi od mene? On bježi od ljudi koji bi ipak - kako sami naglašavaju - trebali biti kruna stvaranja. Pod tom se krunom očigledno taj zec ne osjeća dobro.

Kada sam se provlačila kroz drugi grm, iskočila je srna i dala se u bijeg. Pomislila sam: Opet bijeg pred »krunom stvaranja«! U istom trenutku iz grmlja je vičući pobjegao jedan kos. Dakle ponovo: Bijeg pred krunom stvaranja. Kada sam napustila grmlje, ugledala sam u daljini stazu divljih svinja i pomislila sam: Ako me divlje svinje nanjuše, hoće li napasti »krunu stvaranja« ili će pred njom pobjeći? - Međutim nije se pojavila niti jedna. Onda sam krenula preko polja; jedan se škanjac dao u bijeg. Vrane su uzletjele, a jedan mišić - upravo sam ga bila vidjela - brzo je potražio svoju nastambu kako bi se sklonio na sigurno pred »krunom stvaranja«.

Moja je radost nestala. Ožalošćena sam se okrenula i krenula kući, »kruna stvaranja«. Sve što je moglo bježati, pobjeglo je pred »krunom stvaranja«. A zašto?

Ljudi su se okrenuli od Božje svemoći i ljubavi, od velike objave jedinstva s prirodom i životinjama. Čovjek ide stazama pohlepe razuma koja kaže: »Ja znam sve bolje!« Čovjek se postavlja iznad Boga. To je misao Pada.

Rekla sam sebi: Ja ne pripadam misli Pada - ali sam čovjek, a životinje bježe od ljudi. Volim Boga, svog Oca, i Njegovo stvaranje. Ja sam dvonožac, čovjek, ali šuma i polja postali su mi kao čovjeku mojom domovinom. Ja volim svoju prirodnu braću i sestre i životinje.

 

Dragi prijatelji, to je duhovna zakonitost: Ako čovjek gradi unutarnju povezanost s ljudima oko sebe, tada se on približava i komunikaciji s Božjom snagom. Ali to isto vrijedi i za naš živi odnos prema našoj životinjskoj braći i sestrama! Na putu skrbi, suosjećanja i uživljavanja u naše subližnje, životinje, te primjenom Deset Božjih zapovijedi i Isusovog Govora na Gori i prema njima, mi urastamo u rijeku života, koja je Bog, i koja je opet, naš istinski, vječni bitak. Tako dospijevamo u jedinstvo i u kozmičku ljubav.

To je iskustvo zacijelo stekao i ruski pisac Fjodor Dostojevski (1821 - 1881) koji nam kaže: »Ljubi životinje, ljubi svaku biljku i svaku stvar! Ako ljubiš sve, tada će ti se Božja tajna objavljivati u svim stvarima i ti ćeš napokon čitav svijet obuhvatiti ljubavlju!«

 

Sada natrag u moju situaciju prilikom one šetnje.

Jedno od mnogih obilježja čovjekova razuma, jedno mišljenje nekih, u vezi sa životinjama je da oni znaju kako se one ponašaju: Da je npr. potpuno normalno i ispravno što šumske i poljske životinje bježe pred ljudima. - Nisam dopustila da to vrijedi za mene. Za mene vrijedi samospoznaja; ona je odlučujuća, a ne mišljenje takozvanih eksperata.

Razmišljala sam i došla do odluke: Ljudi, dvonošci su ti od kojih bježe životinje prirode, životinje šume, polja, životinje zraka i voda. Mislila sam i mislila i odjednom mi je u svijest došla slika: Moram postati »četveronožac«! U svojoj sam slici vidjela jedan stari džip koji ima upravo četiri kotača. Odmah mi je bilo jasno: Posudit ću jedan stari džip, dakle »četveronošca«.

Kada sam u najužem krugu braće i sestara ispričala svoja iskustva s prirodom i doživljaje sa životinjama i istovremeno im saopćila svoju namjeru da se sada na »četiri noge«, s džipom, odvezem životinjama u šumu, iznijeli su se prigovori poznati otprije: »Ako želiš promatrati samo neopasne životinje šume i polja, to je okay, ali« - i sad je došlo ono - »ako si već otkrila stazu divljih svinja, ta mala ekspedicija nije bezazlena, jer divlje su svinje opasne.«

Promptno sam odgovorila po smislu: »Koješta! Mnogi su ljudi opasniji od životinja, opasniji i od divljih svinja! Mnogi su ljudi povrh toga još neuračunljivi i podmukli. Kod njih se nikad ne zna što misle i što namjeravaju. Životinje su naprotiv upravo onakve kakve jesu. A ako su neke životinje opasne, ako napadaju ljude, tada to sigurno nije nepravedno kada se pomisli što su ljudi činili životinjama tijekom stoljeća i tisućljeća.« Nisam morala dugo razmišljati da bih nastavila: »Ja se ne bojim! Prvo, izvježbana sam korigirati svoje ponašanje kako bih se potpuno prilagodila prirodi. Drugo, od prirode sam mogla naučiti mnogo toga, npr. njen komunikativni jezik slike. Osim toga, ljubim Boga, svog Oca, koji je Stvoritelj beskonačnosti i života u svemu i svakome, također u takozvanim opasnim divljim svinjama.«

Dva moja brata ustrajala su na tome da me prate u mojem »četveronošcu«, u džipu. Mislili su dobro, a jedna narodna poslovica glasi: Da im srce bude na mjestu.

Došla je jesen. Dva brata i ja, nas troje, krenuli smo preko polja i kroz šume. Vrlo brzo smo shvatili: Moramo voziti polako, sasvim polako, da ne bismo prestrašili životinje. Uvijek iznova smo se uzajamno upozoravali: Polagano voziti, ne očekivati ništa i također ne postavljati zahtjeve!

Naše je osjetilno opažanje od prilike do prilike postajalo finije. Pri svakoj ekspediciji u prirodu sve smo se češće zaustavljali da bismo doživjeli različite načine ponašanja ptičjih vrsta i ostalih životinja u poljima i šumama. Npr. dugo smo promatrali vjevericu kako skuplja svoje zalihe za zimu. Ona je donosila orahe s orahovog stabla i spretno ih i okretno drobila. »Četveronožac« nije smetao tom stanovniku šume, osim ako mi ljudi nismo uključili pokretač džipa, što smo po mogućnosti izbjegavali, da ne bismo smetali životinjici. Ona je dolazila i odlazila. Skupljala je za zimu. Kako je okretno skakala s grane na granu i kako je spretno donosila orahe sa stabla i lješnjake s grma! Bila je to dojmljiva slika. Ostali smo sjediti dugo i spokojno u našem »četveronošcu«.

U tim spokojnim minutama promatranja mislila sam: Kako npr. jedna vjeverica zna da dolazi zima i da treba skupljati i čuvati zalihe? Štoviše, kako mali stanovnik šume zna da je tu orahovo stablo, a tamo grm lješnjaka? Čovjek razuma bi to pitanje odbio riječju »instinkt«. U stvarnosti životinje imaju prirodnu komunikaciju prema prirodi i s prirodom, svijest jedinstva koja je povezana s velikim Duhom beskonačnosti, koji zna sve. Koliko je bijedan čovjek nasuprot tome sa svojim ego-kanalom, svojim razumom, koji je samo samoprogramiranje! S pravom se može reći: Čovjek je postao onim što on jest - previše ljudski.

 

Na putu s našim »četveronošcem«, džipom, doživjeli smo poneko iznenađenje i stekli smo poneko iskustvo što nam je pomoglo da se sve bolje uživimo u našu životinjsku braću i sestre. Kao što je spomenuto, došla je jesen. Lišće je počelo mijenjati boju, a hladan vjetar piri preko polja i kroz šume. Na svakoj jesenskoj ekspediciji doživljavali smo kako jesen nastupa i istiskuje kasno ljeto. Drveće je sve više ogoljelo; vjetar je sve jače fijukao kroz ogranke i grane. Na vlastitom smo tijelu osjetili i iskusili da crnogorična šuma prilično odolijeva hladnome, neumoljivom vjetru. Naprotiv, ledeni je vjetar puhao nesmetano kroz listopadnu šumu i ogoljelu šikaru. Šikara koja je do sada životinjama nudila skrovište, sada je bila bez lišća, tako da se nijedna životinjica više nije mogla nadati da će u njoj naći zaštitu ili skrovište.

Bol se podigla u meni kad sam pomislila na životinjski svijet koji je bio bez zaštite izložen zimi, kiši, hladnoći i snijegu. Na moju odgovarajuću primjedbu moji su pratioci rekli - svakako u namjeri da rasprše moju zabrinutost, ali da umire i sebe: »Priroda dopušta da šumskim životinjama izraste gusta krznena odjeća; ptice i vjeverice imaju svoja gnijezda. Sićušne i male životinje, prema tome kako se zima pokazuje, idu dublje u zemljino tlo.«

Ali ja sam im upala u riječ: »A sve druge životinje? Zar ne govorite posve slično kao mnogi „zaštitnici životinja“ i poljoprivrednici? - O lovcima da se i ne govori. Oni su dijelom divlji lovački momci koji životinje love iz užitka i frustracije, možda zato jer doma nemaju što reći i svoje agresije stavljaju pod „državni hitac“, što će reći da su oni od države priznati strijelci. - Doista, zar mislite da je našoj životinjskoj braći, zečevima, lisicama, srnama, divljim svinjama, stvarno tako dobro u pogledu dolazećeg zimskog doba koje im poklanja kišu, snijeg, prema prilikama stvrdnuti snježni pokrov, led, mraz, hladni vjetar, buru i još mnogo toga? Mi ljudi možemo sjediti u toploj sobi, za prostrtim stolom, imamo za jesti i piti - a životinje? One nemaju niti toplu zimsku odjeću koju je priroda za njih predvidjela.«

Na licima mojih pratioca odražavala se zbunjenost i bespomoćnost. Nastavila sam: »Većina ljudi su letargični i mlitava srca; jednostavno tako nepromišljeno podnose dane okolnosti ne ispitujući razloge stvari. Upotrijebimo ipak svoj razum jednom promišljeno - umjesto za intelektualnu akrobatiku - tako što ispitujemo sve i uživljavamo se u svoje bližnje i subližnje. Tek tada postaje vidljivo što je potrebno; tek se tada mogu naći rješenja; tek tada je moguć istinski napredak, razvoj boljeg svijeta.

Veliki vječni Duh skrbi za Svoju djecu. On, Duh života u prirodi, pušta da sve raste, cvate i sazrijeva. Zatim je žetva. Žetvu - sebični je čovjek povezuje samo sa sobom: ja žanjem, ja profitiram. Ali i životinje su djeca stvaranja, djeca Božja. Žetva pripada i njima. Zašto? Ona je neophodna za našu životinjsku braću i sestre, jer: Životinje koje jedva imaju toplo gnijezdo, ljeti, za vrijeme žetve trebaju npr. svježe žitarice, da bi u svom tijelu spremile enzime, minerale, elemente u tragovima i druge tvari. Njima su one potrebne kako bi skupile odgovarajuće obrambene snage, među ostalim da im izraste gusta krznena odjeća i da im se na rebrima nakupi salo, tako da u hladnom godišnjem dobu mogu trošiti od toga. A što se događa? Seljak ne samo da sa svojih polja tjera upravo one životinje kojima su baš te tvari prijeko potrebne da bi mogle prezimiti, već poziva lovca i daje mu nalog da odstrijeli životinje koje na njegovim poljima uzimaju ono što pripada i njima - jer su stvorovi prirode, djeca Majke Zemlje, djeca stvaranja svemirskog Duha.

Još u mojoj mladosti poljoprivrednici su žito ručno želi kosom, a zatim ga vezali u snopove. Snopovi su se uspravljali na polju tako da se klasje suši. Nakon dužeg vremena sušenja vilama su tovarili na kola i odvozili u hambar. Kod toga sigurno mukotrpnog posla, na polju je ostalo žita tako da su životinje nalazile hranu još izvjesno vrijeme koje se - ovisno o vremenskim prilikama - protezalo u zimu.

Danas se čitavo polje obrađuje kombajnom temeljito i s ciljem zarade, i to na način da se žito takoreći usisava, tako da jedva ostane koje zrnce. To je stanje od danas. Takozvani eksperti, a i poljoprivrednici su od jučer, kad kažu: Životinje imaju zimsku odjeću; u šumi i na poljima one nalaze dovoljno hrane. A od jučer su i svi oni koji tako misle ili te „istine“ nepromišljeno ponavljaju. - Vi« - tako sam se direktno obratila svojim pratiocima - »govorite kao oni od jučer, za koje je važno samo da svoja iskustva koja su od „jučer“, kao kompetentna javno izlože danas, u sasvim drugačijem vremenu. A poljoprivrednicima, seljacima, stalo je samo do toga da pune svoje hambare, svoje novčanike i svoje tanjure. Vi« - time sam mislila na svoje pratioce - »nosite toplu vestu, debelu vjetrovku ili ogrtač i možda toplo donje rublje, a u vašim stanovima u svim sobama radi centralno grijanje za bezosjećajnog ego-čovječuljka, zacijelo da se ne bi smrzavao.

Jesu li životinje, što su bile potjerane s polja i ove godine možda našle malo hrane u šumi da bi pripremile tijelo za zimu, dobile gusto donje krzno, kao što vi nosite debelo donje rublje? I imaju li dovoljno zalihe, imaju li dovoljno hrane? Rijetko koji čovjek postavlja to pitanje. Svatko je sebi bližnji i uopće: Životinje su za „eksperte“ samo stvar - bespravna bića, bez ikakvog čuvstva, opskrbljena samo „instinktom“.«

Bila sam veoma ljuta, jer se radilo o mojim prijateljima, životinjama, koje sam sve bolje razumjela, jer sam učila njihov jezik komunikacije.

Hladnoća čuvstava mnogih ljudi skoro mi slama srce. Među seljacima, za koje se pretpostavlja da su za prirodu i životinje, mnogi su najgori podcjenjivači prirode i životinja.

 

Prvi neposredni susret s
»opasnim divljim svinjama«.
»Životinje nemaju topli stan.«

Toga jesenjeg dana vozila sam »četveronošca«, džip. Budući da ne postoje slučajevi, iznenada sam naišla na stazu divljih svinja, koja se lako može otkriti jer teške životinje na svojim putovima ostavljaju odgovarajuće jasne tragove. Zaustavila sam se. Moja je želja bila da ostanem u blizini staze divljih svinja, čak i cijele noći ako se mora, da bih vidjela „opasne“ životinje, divlje svinje; kako bih ih - ukoliko Duh Stvoritelj tako hoće - jednom doživjela.

Otprilike dva sata smo stajali sa svojim »četveronošcem«. Sasvim postupno se spustio sumrak preko polja, preko livada i u šume. Odjednom je u ogoljelom grmlju počelo šuškati. Sjedili smo kao opčinjeni i nismo se usudili maknuti. Kao da smo nas troje po komandi zadržali dah.

Iz gustiša je došla, kako nam se činilo, velika obitelj divljih svinja - lovci u svojim prezrivim lovačkim pričama govore o »krdu svinja«. Kad su otkrile našeg »četveronošca« odjeknuo je uzvik upozorenja nekog člana obitelji, što ga u međuvremenu opisujem kao »vuf!«. Zatim je uslijedilo kratko šuškanje i odjednom je postalo tiho da se miš mogao čuti.

Već smo čuli: Sve se životinje sporazumijevaju jezikom tonova, mirisa i slika. Slika što su je divlje svinje imale o svojoj stazi, danas nije bila ista kao dosad.

Smireno, a ipak napeto, ostali smo sjediti u svom »četveronošcu«. Znali smo: Ako životinje opaze i naš najmanji pokret, to će ih odmah otjerati. Jednim okom je jedan od nas gledao kroz prozor auta u pravcu iz kojeg su došli šum i signal »vuf!«. Mi ostali držali smo se podalje od prozora auta - koliko nam je bilo moguće. Stisnuli smo se u naslonjače kola. Uskoro smo počeli zepsti, a pognuto sjedenje postalo nam je teško. Ali bili smo složni: »Tko u šumi i polju želi doživjeti veliki događaj stvaranja, baš mora biti strpljiv.«

Naša strpljivost je bila nagrađena. Ponovo je zašuškalo u gustišu. Naš »jednooki« izvidnik je šapnuo: »Pažnja! Budite mirni - ne mičite se!«

Nekoliko je divljih svinja došlo iz gustiša i za trenutak su zastale kao ukopane. Promijenjenu sliku nisu mogle svrstati. Opet je došao »vuf«, uzvik upozorenja - i sve su nestale. Sada im je mrak šume nudio zaštitu. Mi smo sa svojim »četveronošcem« stajali nasuprot gustišu, na suprotnom rubu šume. Između je bila mala livada preko koje je prolazila staza čekinjastih momaka. Na livadu je sada padala mjesečina tako da bi se još jasno vidjelo kada bi divlje svinje išle svojom stazom.

Odjednom je opet postalo glasno. Iz šikare su došle četiri odvažne, neodrasle divlje svinje. One su nakostriješile svoje vratne čekinje, vratne dlake. Prema našem današnjem iskustvu s divljim svinjama znamo da su bile jednogodišnje životinje. Nešto oklijevajući, ali u brzom trku one su jurile od jednog do drugog ruba šume. Očigledno su drugi pripadnici familije promatrali četiri hrabra predvodnika, jer su u sve kraćim razmacima slijedile druge. Svakako su i one nakostriješile svoje vratne dlake i jurile brzo po svojoj stazi preko livade prema drugoj strani šume. Vidjelo se da se nalaze u najvećoj napetosti. One su se ipak odvažile. Odmah su nestale u šumi.

Svog »četveronošca«, džip, parkirali smo tako da prilikom polaska ne trebamo uključiti pokretač. Naše vozilo skoro se bešumno koturalo po lagano nagnutom terenu dugi dio puta koji je od naše promatračnice vodio kući.

To je bio dakle naš prvi neposredni susret s »opasnim« divljim svinjama.

 

Došavši doma nas troje smo se radovali svojoj ustrajnosti koju smo htjeli ubuduće dalje isprobavati. Svojom težnjom za učenjem i istraživanjem, koja me ne ostavlja na miru, zarazila sam svoja dva pratioca.

Otkako sam vidjela životinje doslovce sa strahom za vratom konačno sam se odrekla predodžbe da su divlje svinje opasne. U prijašnjim godinama Veliki je Duh beskonačnosti objavio da životinje u biti nisu opasne za ljude ukoliko ovi prema njima postupaju u skladu s njihovom vrstom, ako ih ne vrebaju i ubijaju.

Osvijestimo si: Životinje slično kao i ljudi osjećaju radost, patnju i bol. Čovjek je nanosio i do danas nanosi životinjama neizrecivu patnju; on ih tuče, muči i zlostavlja; vreba ih i ubija. Drži ih u životinjskim getima kao životinje za klanje i u znanstvenim laboratorijima kao pokusne objekte. A poneki čovjek u svojoj sebičnoj osjećajnoj gluposti degradira slobodne i samostalne stvorove u bezvoljne »životinje za maženje« bez dostojanstva.

Sve u svemu: Čovjek gospodar udara životinjama pečat obespravljenih. Patnja, poniženje, tlaka, bolovi i muka mučenog i oskvrnjenog stvorenja viču do Neba.

U međuvremenu su čak i znanstvenici ovog svijeta otkrili da su životinje na određen način među sobom kolektivno povezane. Iskustva koja steče individua priopćavaju se putem svijesti njenim drugovima po vrsti i to neovisno o prostornoj udaljenosti. Koga bi to onda čudilo što su životinje općenito duboko prestrašene! Zbog svojih programa straha od čovjeka, mnoge životinje, kao što je rečeno, napadaju, naročito onda kada tankoćutno biće osjeti agresije što izlaze iz čovjeka, ili kad njegov dah miriše po strvini, tj. po mesu, po ubojstvu životinjske braće. Brutalni čovjek je na kraju krajeva opasnost za životinjski svijet, koji od straha i panike bježi, viče ili napada.

Rekla sam: »Životinje nam hoće biti prijatelji. Mi im ljudi, s puno strpljivosti i ljubavi, moramo pokazati da smo i mi njihovi prijatelji. Moramo steći njihovo povjerenje.«

Složili smo se da što je češće moguće idemo na mjesto gdje smo susreli divlje svinje. To smo i činili. I uvijek čim smo zauzeli svoje stalno mjesto, doživjeli smo nešto drugo i novo. Smjeli smo učiti.

Divlje svinje koje su redovito koristile svoju stazu, u prvo su vrijeme bile veoma suzdržane. Vrlo brzo smo shvatili da su stazu pohodile divlje svinje svih uzrasta, i mogli smo promatrati kako su one sasvim postupno u svoju sliku preuzele naš džip, »četveronošca«.

Jednom u suton iz gustiša nisu došla samo čekinjasta braća i sestre, već su iznenada iz šiblja iskočile tri srne. Isprva su se prestrašile, ali su zatim počele oprezno pasti na
šumskoj livadi s budnim pogledom stalno usmjerenim na džip. Koliko je bilo moguće držali smo se u pozadini, što znači da svoja lica nismo prilijepili na prozore auta kako bismo znatiželjno promatrali životinje šuma i polja.

Oduševljenje za ljepotu prirode i životinjski svijet je raslo, premda smo dobrano zebli kad je bilo jako hladno. Ali upravo to nas je dovelo na pomisao: »Mnoge životinje zebu isto tako! One nemaju topli stan.« Bez toplog stana - to je bila natuknica koja je sad u meni radila.

Jednoga drugog hladnog dana lijevalo je kao iz kabla; bilo je izrazito neugodno. S ogoljelih stabala i grana drveća i grmova kiša je kapala na zemlju.

Za nas ljude Govora na Gori ne postoje slučajevi. Konačno sve što doživimo hoće nam nešto reći. Toga tmurnog, kišovitog zimskog dana stajali smo s džipom na našem stalnom mjestu. Opet su izišle srne iz mokroga i negostoljubivog šiblja. Bile su, kao što često ležerno kažemo, »mokre kao miš«. Boljelo me je u duši. Osim toga morale su
skupljati ono malo travki što su se još našle na šumskoj livadi, a one su bile naravno mokre kao i sve na kiši. Srne su pasući prešle šumsku livadu i nestale u nasuprotnome mokrom gustišu.

Sjedili smo tako u našem džipu i smrzavali se. U tome neudobnom, hladnom, uskom džipu mislili smo na topli stan. Usput se pojavilo pitanje hoćemo li danas doista vidjeti još nešto. Jedva da je ta misao bila izrečena, već smo primijetili da smo počeli tražiti izlike i izgovore. Štoviše, mi smo se pritom zatekli: Gotovo smo iznevjerili svoje pozitivne smjernice. Kao po komandi podsjetili smo se: Bez očekivanja! Ništa nećemo - jednostavno tu smo!

Više od dva sata stajali smo s našim »četveronošcem«. Odjednom je netko od nas rekao: »Pogledajte pažljivo desno u gustišu.« Oprezno, bez mnogo kretnji, upravili smo svoj pogled u označeni smjer: Na mokroj i hladnoj zemlji ležale su šćućurene divlje svinje. Pa bila je zima; gustiš je bio bez lišća: Tako je na savijena, nezaštićena tijela kapalo: kap, kap, kap …

Tiho počela sam moliti: »Veliki Duše prirode, kako se može pomoći obespravljenima, životinjama, koje ljudi preziru i tjeraju s polja, gdje i za njih zrije hrana što im je potrebna da se pripreme za zimu? Njihova gusta krznena odjeća raste samo onda kada ljeti mogu primiti dovoljno hranjivih tvari i dobiti sve što im je potrebno kao zaliha za hladne dane, da mogu preživjeti.«

Molitva pomaže uvijek. Veliki Duh ne ostavlja da se na Njega čeka.

Na moju »natuknicu« što me pokretala - da one nemaju topli stan - Vječni mi je odrazio ljeto dok sam bila još dijete i doživjela kako se žanje žito. U slici sam vidjela kako je snoplje bilo posloženo da se suši poput malih koliba. Preko slike složenog snoplja spustila se druga slika - jednog iglua. Taj iglu nije bio izgrađen od snježnih blokova, a niti od slame ili šatorskog materijala; bio je sagrađen od grana i ogranaka kakvih u šumi uokolo leže uzduž i popreko. Jedva sam tu sliku obradila, pojavila se sljedeća koja mi je pokazala da onda kada su zime jako hladne, čovjek treba životinjama dopremiti odgovarajuću hranu. Te dvije slike su se u meni zaustavile; bile su žive u meni.

 

Kad smo došli kući počela sam telefonirati da bih pridobila braću i sestre za svoju namjeru, stručne snage u djelu Gospodina. Ispričala sam im o svojim dojmovima u šumi kao i o onome što mi je u molitvi bilo dano i pokazano u slici.

Na moju veliku radost sva braća i sestre kojima sam se obratila, odmah oduševili za tu akciju pomoći. U tren oka okupili su se mnogi Kristovi prijatelji, skupljali su grane i ogranke u šumi i po uputama jednog stručnjaka svugdje gdje je bilo moguće gradili takve »iglue«. Stolari su pomogli i napravili jasle za srne. Za nekoliko dana, u šumama koje pripadaju malome kraljevstvu prirode i životinja, stajale su i srneće jasle s odgovarajućom krmom za srne. Istodobno su bile postavljene kamene hranilice.

Informirali smo se kod ovlaštenih stručnjaka vlasti što se u ovo godišnje doba, zimi, smije općenito davati kao hrana, što bi pomoglo divljim svinjama, zečevima, lisicama, pticama i ostalim malim i sićušnim životinjama. Mi smo se držali i držimo se propisa. Naše su jabuke uvijek tražene od stanovnika šume. Ali kada bismo došli bez »četveronošca«, oni bi nas skupa s jabukama izbjegavali još dugo vrijeme.

 

Još uvijek na »četiri noge« nastavili smo našu šumsku i poljsku ekspediciju. Ustrajnost se isplatila. Životinje su od jednog puta do drugog sve više preuzimale našeg »četveronošca« u svoju sliku i zbog toga su postajale sve

hrabrije. Srne su dolazile bliže, zečevi su bez straha skakali pored džipa. Ptice su sjedile na krovu, cvrkutale i čavrljale živahno, a divlje svinje više nisu kostriješile vratne čekinje kad su prolazile svojom stazom divljih svinja. Također uzvik upozorenja »vuf!« što je dugo vrijeme uvijek iznova odjekivao, sve se rjeđe čuo, osim ako nije u blizinu došao veliki, odrasli vepar, koji je svojom glasnom opomenom zbunio familiju divljih svinja.

I mi u našem »četveronošcu« skupili smo hrabrosti i položili nekoliko jabuka što smo ih dobili na poklon od poduzeća i od gospodarstva jabučnjaka. Već su izložene jabuke

ometale sliku životinja. Ovaj put divlje svinje nisu išle bezbrižno svojim putom. Jabuke su ih iritirale. Strah od onoga što dosada nije bilo u slici, odmah ih je tjerao na oprez. One su njušile da bi nanjušile što je to što opet leži blizu njihovoga naslijeđenog puta. Ali ovaj put nije trajalo dugo dok su lukave divlje svinje prepoznale da je to što tu leži nešto za jelo. Prvo, jabuka je bila nešto neuobičajeno. Pojele komadić, a ostatak ostavile. Ali nisu samo one otkrile dobar okus jabuka - uskoro je i lukava lisica došla uživati u njima.

U blizini šumske livade, gdje su se stalno pokazivale srne, bile su postavljene jasle. Također su se ti stanovnici šume vrlo pažljivo i obazrivo približavali neobičnoj slici jasala za srne i počeli sasvim polako i oprezno jesti hranu za srne.

Nas troje u »četveronošcu« bili smo presretni! Osjećali smo se uključeni u sliku prirode. Životinje su pokazale hrabrost. One su prihvatile »četveronošca«.

 

Koraci od »četveronošca« k dvonošcu.
»U odoru divljih svinja - za dobrobit jedinstva!«

Sada je došla sljedeća proba što smo je mi dvonošci trebali izdržati. Bilo je vrijeme da se predstavimo kao dvonošci. Ali kako će se doista životinje ponašati prema nama dvonošcima? Ako hoćemo ostati vjerni svojim smjernicama, tada bismo im se morali prepustiti - ne bismo im se smjeli suprotstavljati. Suprotstaviti im se bilo bi jednako izazovu odmjeravati s njima snage po pitanju tko je uistinu najveći, ujedno i najjači. U takvom nadmetanju uvijek postoji pobjednik i gubitnik. Pritom bismo mi sigurno bili oni slabiji.

I nadmetanje je oblik borbe. Mi smo međutim i nadalje dolazili i dolazimo kao prijatelji svojoj životinjskoj braći i sestrama. Što oni rade s nama, kako reagiraju - da li bježe, da li nas divlje svinje napadaju ili prihvaćaju - to ovisi jedino o našem ponašanju prema njima. Bilo nam je jasno da im se moramo prepustiti bez ako i ali i bez prevelikih mjera sigurnosti.

Kako rečeno, tako učinjeno.

Opet sam se molila i zamolila nevidljive duhovne pomagače prirode za vodstvo, jer svojom pojavom nismo htjeli prestrašiti životinje. Kao što je već rečeno, nesebična molitva uvijek pomaže! A ovdje se nije radilo o nama ljudima - radilo se o životinjskom svijetu.

 

U našem svijetu vlada protivnik po svom principu: »Razdvoji, veži i vladaj«. Mračnjak je razdvojio ljude od životinja i prirode. Ljudi koji su mu se pokorili - jedni iz koristoljublja, drugi zbog ravnodušnosti - razorno djeluju na jedinstvo. Time oni stvaraju sudbine i katastrofe sve do svjetskih, prirodnih katastrofa na velikim prostorima.

Veliki Duh beskonačnosti jest i ostaje jedinstvo. Nama je ljudima, koji smo samo gosti na ovoj Zemlji, zapovjeđeno (ponuđeno) da učimo kako bismo u sebi ponovo probudili svoje duhovno naslijeđe, kozmički zakon jedinstva, ljubavi i slobode, tako da se nakon smrti svog tijela kao kozmička bića možemo opet vratiti u Očevu kuću.

Jedinstvo povezuje, jedinstvo oslobađa. U mnogim godinama u kojima služim Bogu kao Božji instrument, za mene je svijest jedinstva izvor beskonačne snage iz kojeg crpim i razumijem riječ i sliku jedinstva. U moju nutrinu, u moju dušu, duhovni su pomagači u slici i riječi odrazili sljedeće: »Sada kao dvonožac sasvim postupno kroči na tlo na kojem stoji »četveronožac«, džip«.

Bića beskonačnosti se sporazumijevaju jezikom slike. U sebi, u slici, vidjela sam kako bih se trebala ponašati: Npr. otvore se stražnja utovarna vrata džipa i jedan od nas sjedne na rub otvorene utovarne rampe »četveronošca«, tako da je tijelo vidljivo izvana. Noge međutim još ne dodiruju tlo.

Sad je bilo pitanje: Tko će biti prvi?

Moji su pratioci smatrali: »Ti primaš upute od nevidljivih pomagača. Pokaži se ti kao prva!«

Otvorili smo dakle stražnja vrata kola i ja sam sjela tako da sam vidljiva u kolima, a noge su mi već visjele izvan džipa. Otvoreni džip bio je tako parkiran da me životinje mogu vidjeti.

Na udaljenosti od nekoliko metara skakutao je jedan zec, kratko se uspravio da promotri čudnovato biće u džipu i zatim odskakao dalje. Ptice koje su do sada imale povjerenja u »četveronošca« - jer su često koristile krov kao sletnu stazu - sjedile na granama i promatrale nepomičnu i čudnu priliku koja je iz »sletne staze« ispružila dvije

noge. Njihov bi se cvrkut eventualno mogao protumačiti ovako: »Je li ovo strašilo za ptice?« Pri čemu nisu bile u krivu, jer strašila za ptice što ih ljudi postavljaju u vrtovima i ponekim poljima simboliziraju ljude što ih trebaju istjerati.

 

Svejedno kakvu su sliku imale ptice o meni, »strašilo za ptice« ostalo je spokojno sjediti. Počelo se smrkavati. Ptice su se smjestile u svoja gnijezda. U šumi je postalo tiho. Kao da su divlje svinje znale da mi je hladno, danas su došle ranije nego inače. Zastale su, podigle svoje nosove i njušile. »Pa što je to što napola visi u četveronošcu? Neobična slika!« Ostale su stajati neodlučno.

Iz duše mi je odjednom postalo jasno da moram govoriti, jer njihov slikovni jezik sadrži i ton. - Tako sam počela polagano i spokojno govoriti, i to što sam rekla, predavala sam ujedno kao sliku. Govorila sam i govorila tihim, skoro monotonim glasom. Govorila sam o Duhu prirode, o jedinstvu života; rekla sam da dolazimo kao prijatelji, da im nećemo učiniti ništa nažao i sl.

Životinjska braća i sestre su oprezno gledali kao da su još nesigurni kako se pri tom trebaju držati. U blizini za njih te neobične slike ležalo je nekoliko jabuka koje su one u međuvremenu počele jako cijeniti. Izgledalo je kao da će nove dojmove primiti u svoju sliku, jer su sasvim oprezno došle bliže - dakako danas ponovo s nakostriješenim čekinjama na vratu. U sumraku sam vidjela kako im se oči iskre. Uzele su jabuke - i trk, nestale su u šumi.

U svakom slučaju dvonošci kao takvi već su se jednom pokazali kao nagovijest.

 

Prilikom sljedećih ekspedicijskih vožnji držali smo se točno uputa duhovnih pomagača koji su nas savjetovali da bih trebala sve više svoje tijelo premještati prema van sve dok ne stojim vani, svakako još u blizini džipa.

Druga je poruka po smislu glasila: »Ako hoćete steći povjerenje divljih svinja, tada za početak ne biste smjeli prati svoju gornju odjeću.«

Nas troje smo se pogledali i nismo mogli suspregnuti osmjeh: »Eto, pa to postaje sve luđe!« Uputa je međutim razumljiva, jer je jezik životinja miris, ton i slika.

Naša gornja odjeća više se nije prala. Kad smo polazili na ekskurziju u šali bismo rekli: »U odoru divljih svinja - za dobrobit jedinstva!«

Proljeće je najavilo svoj dolazak, a ja, dvonožac, stajala sam sad vani, udaljena nekoliko koraka od džipa. »Stojim ovdje sad, ja jadna luda, i isto sam baš, k’o i prije mudar!«

Da hoćemo biti mudriji od prirode i životinjskog svijeta, nas troje smo već odavna odustali. Prilikom svake ekspedicije smjeli smo doživjeti i saznati da su životinje umnogome mudrije od čovjeka koji smatra da je prvak stvaranja.

Oholost se, kao što je poznato, pojavila prije Pada. To je počelo u vječnom kraljevstvu tako što je jedno biće smatralo da ono mora biti Bog. Tadašnji »bogovi« su pali u svoj svijet predodžbi, a današnji »bogovi« su zarobljenici svojih vlastitih predodžbi kako bi trebalo biti, ali ipak nije. Jer ako mi ljudi promotrimo kaos u ovom svijetu, tada bismo se morali - ako smo pošteni - udariti u prsa i reći: »Krivi smo!« Nitko se ne bi trebao smatrati iznimkom. Svatko od nas je više ili manje sudionik Pada koji je doveo do raspada svih običaja i vrijednosti.

Jedine žrtve te uske, sebične svijesti Pada su nedužne životinje i priroda. Životinje i priroda, štoviše, cijela Majka zemlja, nisu sudjelovale u razaranju manira i vrijednosti ljudi i u njihovim predodžbama kako bi trebalo biti, a ipak nije. Upravo zato je nekim Isusovim sljedbenicima veoma stalo - makar je to samo na malom komadiću Zemlje - da se prirodi i životinjama nadoknadi ono što im je učinio okrutni momak čovjek.

U malom kraljevstvu prirode i životinja, životinje će opet naći domovinu, a ljudi, koji su veća braća i sestre životinja, opet će doći u jedinstvo sa životinjskim i biljnim svijetom, s Majkom Zemljom. Bog, vječni Duh, jest Jedinstvo, a nije djelo Tame. Naš je cilj da kao prijatelji, kao braća i sestre, dođemo svojoj životinjskoj braći i sestrama i da im se bezrezervno izložimo kao ljudska braća i sestre, kako bi ponovo postali jedno s njima.

Sada sam ja, dvonožac, stajala nekoliko koraka udaljena od četveronošca i govorila sam stalno istim glasom bilo da sam životinju vidjela ili ne. Kosovi koji su počeli sasvim postupno preuzimati slutnju proljeća u svoje tonove odjednom su započeli kriještati. Nemirno su letjeli tamo amo. Što se događalo? Uskoro su se pokazale divlje svinje. Čudno - nije se čuo »vuf«. One su me samo zaobišle u luku i produžile dalje.

Iz džipa je došao suzdržani glas jednog od mojih pratioca: »Ostani mirna. Skreni samo pogled nalijevo.«

Što sam vidjela? Jedna majka divlja svinja sa šestoro djece. U lovačkim pričama to se zove »krmača« i »odojci«. Majka je bila vrlo bojažljiva i zabrinuta za svoje mlade. Kad me je vidjela, okrenula se sa svojom djecom i za danas nestala.

Dani i tjedni su prolazili na polju. Životinjski svijet se pomalo sve više privikavao na našu prisutnost. »Četveronožac«, džip, i njegov šum, uskoro su bili poznati u šumi. Zečevi, srne, vjeverice i također »zastrašene« divlje svinje više nisu bježale od njega. Ptice su i dalje sjedile na spuštenim granama drveća i grmlja, a nisu se dale smetati niti kod svog objeda na »verandi« kućice za ptice. Samo su im dvonošci još uvijek bili sumnjivi. Vjerojatno životinje šume i polja nisu mogle samo tako prihvatiti da im upravo jedna mala grupa ljudi hoće biti prijatelji.

Bilo bi još toliko toga za izvijestiti, jer nam je svaka ekspedicija donijela nova iskustva s prirodom i životinjama. Ipak se želim ograničiti na bitne događaje koji eventualno ponekom prijatelju prirode i životinja pomognu da razumije zašto su životinje postale takve kakve su sada, ali da one relativno brzo uče i razumiju i mijenjaju svoje ponašanje ako im se pristupa bezrezervno i s mnogo, mnogo istrajnosti, strpljivosti i dobrote stekne njihovo povjerenje.

Nismo naučili samo da se životinje u proljeće i ljeti drugačije ponašaju nego u jesen i zimi - Duh prirode nam je pomagao i dalje poticajima i uputama. Npr. saznali smo da je životinjama jako potrebna zaštita i da su guste živice i šumske šikare sigurna mjesta za njih.

Na jesen su mnoga braća i sestre počela saditi takozvane benjeve živice, također grupe stabala, polagati kamene i vodene biotope. Uskoro je stigao odgovarajući životinjski svijet. Na miroljubivo zemljište dolazi sve više sićušnih i malih životinja i nalaze zaštitu i zavičaj u mnogim benjevim živicama koje su u međuvremenu duge oko dvanaest kilometara i uokviruju polja.

U šumi i na rubu benjevih živica postavljene su posude za vodu što ih pune svaki dan drugi prijatelji životinja, jer svježa voda je uvijek dobrodošla velikim i malim životinjama, također insektima.

 

Dostojan dom
za ovce i pragoveda

U jednoj informacijskoj brošuri Zaklade Gabriele. Zamlinsko djelo ljubavi bližnjih prema prirodi i životinjama, među ostalim su zabilježeni događaji što su doveli do spašavanja malog stada ovaca i jedne familije pragoveda. Budući da su primjer za to koliko se odlučno zauzimaju prakršćani u Univerzalnom životu za dobrobit svojih sustvorova, svojih »subližnjih«, želim ta dva događaja iznijeti Vama, dragi prijatelji, u ovome Gabrijelinom pismu:

»Kako je malo stado ovaca bilo spašeno i našlo nov dom.

Mnogo toga je moguće ako prijatelji životinja budnim okom idu kroz dan. Oni npr. mogu idući na posao opaziti skupinu ovaca koje na ledenoj hladnoći bez ikakve zaštite stoje na otvorenom - i svoje mlade moraju na svijet donositi u snijegu. Da se tu nije uključila srčana prijateljica životinja, mali janjčići ne bi preživjeli sljedeću noć.

Majke s njihovom djecom i sve ostale ovce mogle su biti spašene na milosrdnom dobru »Domovina za životinje« i dobro su se oporavile. One će na miroljubivom zemljištu naći svoju krajnju domovinu. Prostrana staja za ovce se već gradi, a mnogo pašnjaka čeka spremno.

To je sve počelo ovako …

 

Početkom siječnja 2003. došla je prava zima. Već je nekoliko dana vladala ledena hladnoća, a pao je i snijeg. Bio je takav hladan dan kad nas je jedna prijateljica životinja nazvala na Johannishofu: Na putu do posla, na slobodnoj nezaštićenoj površini otkrila je pet ovaca i oko njih više malih janjaca. Oni bi, sudeći po veličini, mogli biti stari tek nekoliko dana.

Nigdje uokolo se nije moglo naći sklonište, niti slama, niti sijeno, a niti voda. Prijateljica životinja je u malom stadu, između životinja majki, otkrila dva mala crna klupka što su ležala u snijegu: dva tek rođena janjčića s crnim, tankim krznom. Ovce-majke lizale su svoje mlade i pokušavale su ih pokrenuti da ustanu iz snijega. Jedna ovca-majka bila je vidljivo iscrpljena od naprezanja zadnjih zimskih dana, a vjerojatno i od poroda, jer je stalno klecala prednjim nogama tako da je preko glave posrtala u snijegu. Oba su janjčića hrabro pokušavala razvrstati svoje relativno duge štapićaste noge i ustati.

Brzo djelovanje može spasiti život

Odmah nam je bilo jasno da vlasnik nije zanemario samo svoju skrbničku dužnost, već da je to jednostavno mučenje životinja prepustiti sebi malo stado ovaca skupa s mladim životinjama u tom stanju.

Odmah smo nazvali policiju. Ona nas je uputila dalje na nadležnu veterinarsku službu. Tamošnjem suradniku već je bio poznat vlasnik ovaca - on mu je već prije nekog vremena izrekao zabranu držanja životinja. Nakon što vlasnik nije niti nakon nekoliko sati bio spreman osigurati ovcama sklonište, ponudili smo veterinarskoj službi da malo stado ovaca primimo k sebi. Zatim smo odmah pripremili prikolicu za transport i uputili se prema livadi.

Počelo se već smrkavati kad smo stigli tamo. Malo stado se nemirno kretalo po snijegu gore dolje i promatralo nas. Ali nije dugo trajalo dok su ušle u prikolicu.

Došavši na dobro, bez oklijevanja smo dio prostrane konjske staje pregradili u udobnu staju za ovce. Rasprostrli smo puno slame, postavili svježe sijeno i vodu i objesili ogrjevne lampe. Malo stado ovaca se odmah zatim uselilo u staju i od prvog časa se u njoj osjećalo vidljivo dobro.

Odmah je došla i naša veterinarka pregledati ovce: Kod svih ovaca-majki ustanovila je pothranjenost i loše njegovana kopita. Jedna je majka šepala, a drugoj je vime bilo zagnojeno i upaljeno. Njeno bi novorođeno janje izgladnjelo, pa smo mu odmah dali zamjenu za mlijeko s flašicom, što je ono rado prihvatilo. Veterinarska služba nije mogla izreći ponovnu zabranu držanja životinja bivšem vlasniku, budući da u takvim slučajevima ne postoji pravna osnova za životinje i one još uvijek vrijede kao »stvar«. Nije nam preostalo ništa drugo nego da ovce otkupimo od posjednika, jer bismo ih inače morali vratiti. To bi značilo sigurnu smrt - barem za male janjčiće - jer bi ih uskoro predali mesaru.

Obiteljski život dostojan ovaca

U međuvremenu familija ovaca već neko vrijeme živi u »Domovini za životinje«. Zdravstveno stanje ovaca majki se znatno poboljšalo. Mali janjčići se jako živahno naganjaju po staji, da bi se zatim opet usko priljubljeni jedno uz drugo šćućurili pod ogrjevnim lampama. Ali to nije sve: Uskoro će se malo stado preseliti u svoj konačni dom na miroljubivom komadiću zemlje - siguran i s mnogo životnog prostora. Tamo se upravo gradi velika kuća za ovce u kojoj će još mnoge druge ovce naći sigurnost i zavičaj.

Pragoveda nalaze dom na miroljubivoj zemlji

Ovo je Chasry, malo pragovedo koje zacijelo više ne bi bilo na životu da neki prijatelji životinja nisu djelovali brzo. Opet je Gabriele prepoznala nevolju malog teleta, a i njegovih roditelja i dala poticaj za spašavanje familije pragoveda. I kao uvijek, ona je prva razgovarala oči u oči s bikom Maese i objasnila mu da njega i njegove više nikada neće zadesiti patnja.

 

Danas familija Maese živi na lijepoj livadi na miroljubivoj zemlji. Chasry trči po travi i izviđa šumicu koja graniči neposredno s livadom …

Predstavimo si: Hladno je, kišovito, studeno i pada snijeg. Uz okružnu cestu je pašnjak. Mimo njega stalno prolaze velika i manja vozila - i to danju i noću.

Na tom pašnjaku stoje - s obješenim ušima - troje pragoveda, jedan bik i dvije krave, stari oko 10 godina. Oni s jedne strane tuguju za petnaestak istovrsnih drugova koje su odvezli velikim stočnim transporterom što je odatle krenuo u klaonicu, a očito pate zbog nastalnih vremenskih prilika. Sijeno je u jaslama u koje pada kiša, a u maloj drvenoj kolibi drugog pašnjaka čak je neugodno i zapravo premalo mjesta da bi se smjestili svi rogovi i velika tijela.

 

Mi - naša sestra Gabriele i nekoliko braće i sestara - na putu u šumu miroljubive zemlje prolazimo uvijek pored njih i stalno dolazi Gabrijelino pitanje zar se nitko ne brine o tim životinjama. Telefonski poziv vlasniku biva brzo završen lapidarnim odgovorom: Pa to su pragoveda koja su navikla na to. Ali nitko ne misli na to da se na našoj Zemlji nažalost više ne može naći odgovarajuće, iskonsko stanje po Božjoj volji. I nitko ne misli na to da zbog uništavajućeg onečišćenja okoline u prirodi više ne stoje na raspolaganju elementi u tragovima, mineralne tvari i enzimi, što su potrebni za razvoj životinjama koje žive slobodno. Krzno ostane bez sjaja zbog »kiselih kiša«, kopita omekšaju zbog nedostatka minerala. Dakle hladnoća i vlaga prodiru u tijelo - i životinje pate, kao i mi ljudi …

Kad se loše vrijeme zadržalo duže, pokušali smo novi napad: Zamolili smo vlasnika da nam dopusti da u kolibi položimo slamu. On je to dopustio i već su se prvog dana tri velike životinje stisnule u kolibu …

Kako možemo pomoći životinjama?

Takvim razmišljanjima i iskustvima u nama raste želja da sami zbrinemo životinje na miroljubivoj zemlji. Iz razgovora s vlasnikom proizlazi da uskoro, nakon isteka subvencije, one trebaju otići mesaru.

Tu se naravno odmah budi naša nesklonost prema ubijanju. Nakon upornih pregovora dobivamo pristanak da možemo kupiti divne životinje.

Cijena se sastojala od žive vage, premije za klanje i kupnje starih jasala. Seljak koji je proizvođač stoke, zna kako se dolazi do novca i izvlači nam iz džepa pristojnu svoticu.

Mi pristajemo, jer bi alternativa glasila klaonica - a obzirom na to tako bi postupio svatko tko još osjeća nešto za životinje.

Radost je velika, i mi dobivamo - naravno iz božanske mudrosti - odmah i imena pragoveda: Maese, Rika i Rine.

Oči u oči s bikom Maese

Neposredno nakon pristanka idemo životinjama. Gabriele ih zove poimence - i gle: Prekrasni bik Maese trenutačno prekida pašu, pogledava i trči ravno Gabrijeli koja mu odmah ima nešto reći: Da ćemo za njega i njegove krave ograditi veliki pašnjak i izgraditi veliko sklonište; da će on i njegovi dobivati dovoljno raznovrsne hrane; da će se u maloj šumici u sjeni velikih stabala moći štititi od sunca; da će dobiti i bazen za hlađenje stopala - i da, što je veoma važno, nikada neće morati ići mesaru do kraja života. Maese razumije, zadovoljan je i nastavlja pašu.

Kada jedne nedjeljne večeri ponovo svraćamo, čeka nas radosno iznenađenje: Bilo je rođeno malo telence koje kod majke traži vime. Vime je doduše vrlo veliko i visi skoro do poda pa mu telence ne može prići …

Nazivamo jednog brata koji se razumije u krave i koji se već skrbi za pragoveda na milosrdnom dobru. On odmah primjećuje da tu nešto nije u redu, raspituje se kod veterinara i kod odgajivača pragoveda i dolazi do zaključka: Majka i dijete moraju vrlo brzo na Johannishof, inače će novorođenče umrijeti. Rečeno, učinjeno. S mnogo strpljivosti - mora se priznati i s malo straha i brige - uspijeva da se majka i telence smjeste u vozilo koje ih zatim odvozi na dobro.

Opasnost je uklonjena

Tamo braća i sestre grade postolje na kome mogu musti majku-pragovedo da bi mlijeko dali telencu.

Također to uspijeva i telence »Chasry« iz dana u dan postaje živahnije. Kad smo smjeli još doživjeti da Chasry sam kod majke popije dobru količinu, svi smo odahnuli: Opasnost je uklonjena. Kad smo to ispričali vlasniku, rekao je da je prošle godine jedno telence umrlo jer su vjerojatno postojale slične ili iste teškoće.

 

U međuvremenu je na miroljubivoj zemlji, radom danju i noću, bio ograđen jedan veliki pašnjak, izgrađeno sklonište i instalirana voda. Familija Maese se može useliti …

Dovesti životinje u transportno vozilo nije sasvim jednostavno. Sjećanje na transport pripadnika njihove familije u klaonicu sigurno je još veoma živo. Ali mnogo strpljivosti i povjerenje u pomoć prirodnih bića ipak omogućuju preseljenje u novu okolinu.

Nakon dolaska, Maese i Rine s velikim zanimanjem promatraju svoju novu domovinu. Uvjeravanje da više ne moraju nikuda, pomaže da steknu povjerenje i odmah izvide svoju šumu, veliki pašnjak i lijepu kuću.

Sljedećih vrućih dana oni su temeljito »očistili« šumicu i mi spoznajemo da pragoveda trebaju i lišće i ogranke da bi mogla dobro napredovati.

Ona se osjećaju očito dobro, stječu povjerenje u braću i sestre koji se za njih brinu, a zanimaju se i za sve zanatske radove koji se obavljaju u njihovom okruženju. Navečer obilaze gornji pašnjak i uživaju u dalekom vidiku i vjerojatno u spokojstvu i skoro »svetoj tišini« na komadiću zemlje.

Familija Maese je opet kompletna

Čeka se »povezivanje familije«. Rika i Chasry dovode se k Maesi i Rini. Ponovno viđenje potiče inače veoma mirne, oprezne životinje na radostan galop preko cijelog pašnjaka. I već je familija potpuna, samo po sebi razumljivo skupa s telencem.

Sada zajedno pasu, preživaju u sjeni velikih stabala i uživaju u hlađenju stopala i nogu… Od svoje ljudske braće i sestara uvijek dobivaju nekoliko poslastica i rado prihvaćaju dvonošce i darove. To su potpuno sretne životinje koje usrećuju i ljudsku braću i sestre, a sigurno i prirodna bića i ostale stanovnike miroljubive zemlje …

Iznenađenje: Početkom srpnja i Rine je na svijet donijela dijete - familija Maese se raduje i mi ljudska braća i sestre također.«

 

Majke srna, lisica i jež pokazuju nam svoju djecu.
Majka Zemlja je strpljiva i popustljiva sa životinjama

Nas troje u našem »četveronošcu«, džipu, i dalje smo stjecali i stječemo iskustva.

Vrijeme žuri, a sati lete. Toplije godišnje doba ima žezlo u ruci.

Što smo naučili i što je još i danas za nas važno: Vani, dakle izvan džipa ne smijemo se kretati a da ne govorimo. Životinje u svome slikovnom jeziku, ujedno i slikovnoj komunikaciji, pohranjuju kako ton, dakle zvuk glasa, tako i miris i oblik i njegove pokrete, sve životne tokove drugova svoje vrste i svih ostalih živih bića, uključivo ljudi.

Nas troje smo na svojim ekskurzijama nosili još nekoliko tjedana svoju »odjeću divljih svinja«. Uvijek smo iznova doživljavali majke, krmače, s njihovim praščićima, njihovom djecom. Na izvjesnoj udaljenosti - još nešto bojažljivo - prolazile su mimo nas i onda kad sam ja, dvonožac, stajala vani ili sjedila na svojoj maloj sklopivoj stolici.

U džepu svog kaputića imala sam jednu, dvije jabuke koje sam pustila da se polako otkotrljaju u pravcu u kojem sam ugledala životinje. Također na taj način one osjećaju da sam im prijatelj. Tijekom nekoliko tjedana su životinje-majke, krmače, dolazile oprezno i znatiželjno sve bliže, a mladi, praščići, skakali su i jurcali uokolo kao da su nam htjeli reći: »Nama je dobro!«

Doživjeli smo kako odrastaju i kako postupno blijede pruge na njihovom krznu. Po prugama na njihovom se krznu prepoznaje da su još djeca koja još piju kod mame.

Proljeće se pokazalo u svojoj raskoši. Tu i tamo se vidjela poneka vjeverica, a mnoge srne što su nas susretale na našem ekspedicijskom putu, sasvim postupno su bile odložile svoju zimsku odjeću. Ptice su svoje pjesme sve više usklađivale s buđenjem prirode. Njihove su pjesme navješćivale predstojeće vrijeme parenja i bile su ispunjene radošću zbog njihove dolazeće djece prirode što će se izleći iz jaja.

I nas troje smo promijenili svoj »mirišljavi« dres divljih svinja čistijom i laganijom odjećom.

Bilo proljeće, ljeto, jesen ili zima - nismo bili tako umorni da ne bismo nastavili naše ekspedicije.

 

Uz pomoć velikog Duha prirode ja sam sve više učila komunikativni slikovni jezik između životinja, prirode i impulsa minerala. Slikovni jezik prirodnih carstava je moćno tkanje i pletenje, jedan orkestar, poput simfonije u koju se usklađuje svaki cvijetak, svako moćno drvo, svaki oblik prirode, životinje, biljke, ali i kamenje.

Osim toga sam saznala da svi životni oblici prirode, uključivo životinjski i mineralni svijet, nisu samo među sobom u komunikaciji, već su svi također u jedinstvu s četirima elementarnim snagama, vatrom, vodom, zemljom i zrakom.

Prirodna carstva i elementi su usklađene snage. Čovjek je zahvatio u simbiozu života, u sudjelovanje svih snaga i remetio je i remeti red. Čovjek je veliki smutljivac. Svojim neredom i svojim ratničkim ponašanjem protiv planeta Zemlje on izaziva prirodne katastrofe, zaraze i kuge, patnju i nevolju u životinjskom svijetu, a osobito na štetu čovječanstva.

U proljeće budni promatrač u prirodi doživljava jedinstveni zamah snaga. Sve su životinje u radosnom raspoloženju. Šume i polja ožive s mladim životinjama. I na drveću se pojačava veseli cvrkut. To su mlade ptice koje sada lete svoje male i veće krugove.

Vrijeme doista žuri kao u letu. Već je opet proljeće prešlo u ljeto. U tome prelaznom periodu i srne su došle bliže i predstavile su nam svoje bambije. Majka je nosom pokazala na svoju djecu. Zatim je podigla glavu i pogledala nas veselo i povjerljivo. Tom gestom ona nam je pokazala svoju djecu.

I ptice su postale povjerljivije. Mogli smo jasno utvrditi da nas se mladi - dakle sljedeća generacija - manje boje nego njihovi roditelji.

Majka lisica koja je zimus u blizini džipa uzela jabuke i zahvalno ih pojela pred našim očima, sada nam je došla predstaviti svoje mlade. Nas troje suputnika »četveronošca« zadržavali smo se u blizini džipa, što ju nije smetalo. Ona je vjerovala nama dvonošcima, nama ljudima! Lisičja djeca su se naganjala i skakala tamo amo. U svojoj igri ona su skakala i prema nama, što je majka podnosila. Lisica majka osvrtala se pitajući: »Imate li jabuku?« Imali smo

jednu koju smo otkotrljali prema njoj. Ona ju je uzela, okrenula se prema šumi i dala je jedan fini signal. Djeca su pogledala, čula majku i potrčala za njom.

 

Ježevi koji su jesenas uzimali komadiće jabuka, isto tako su nam pokazali svoju malu bodljikavu djecu. Zečevi su skakutali iz Benjevih živica i igrali se na toplome suncu. Samo su se divlje svinje držale podalje. Zašto? Naša je ljetna odjeća smetala njihovom slikovnom mirisu. Osim toga smo primijetili da sve više i više idu na polja kako bi u svoja tijela preuzele i pohranile one hranjive tvari što su im potrebne za zimu da bi je donekle podnijeli.

U međuvremenu voze dva džipa. Jedan je »četveronožac«, naš ekspedicijski džip, drugi nosi svježu vodu za sve životinje na poljima i u šumama. Ljeti je upravo svježa voda naročito omiljena - i potrebna. Pojilišta su tako oblikovana da se i male životinje, npr. ptice, vjeverice, miševi i mnogi drugi, isto tako i sićušne životinje, mogu okrijepiti svježom vodom bez opasnosti da se utope.

Komunikacija između prirode i životinja, promatrana s ljudskog gledišta je nešto naročito, jer priroda dopušta životinjama sve, do uništavanja stabla, ako ga npr. neka velika životinja prelomi, lomi ogranke i grane ili gazi cvijeće i trave i drugo. Ljudski argumenti bi glasili: »Priroda se ne može braniti« ili »Životinja ne zna da to ne treba činiti; pa ona ima samo instinkt« ili »Priroda je upravo „bez duše“, kao i životinje«. Oholi, egocentrični čovjek smatra: »Sve služi samo meni,

čovjeku, kruni stvaranja.«

»Kruna stvaranja« ne poznaje niti Stvoritelja Zemlje i beskonačnosti, niti kruna stvaranja prepoznaje Zemlju kao živ organizam, koji ukoliko ostane uravnotežen, jest za čovjeka a ne protiv njega. Budući da čovjek, »kruna stvaranja« prezire Majku Zemlju i postupa protiv nje, Majka Zemlja vremenom više neće dopuštati sve ono što je čovjek do sada počinio velikome čovjeku Zemlje. »Čovjek Zemlje«, Majka Zemlja, vraća čovjeku ono što je čovjekov udio. »Kruna stvaranja« će od toga propasti. Majka Zemlja će biti pobjednica.

 

Majka Zemlja je stvarno kao ljubazna majka prema svojoj djeci. Kad djeca tu i tamo izgaze travu i cvijeće ili pogaze mala stabalca ili lome ogranke i grane, ona neće reagirati kao histeričan čovjek. To su upravo još djeca koja to ne čine zlonamjerno. Ona, djeca-životinje, ne razaraju obijesno velike površine kao ljudi. Ona ne uništavaju prašume, ne krče ogromne šumske površine niti podmeću šumske požare zbog vlastite dobiti. Ona ne truju polja gnojem, gnojnicom i štetnim kemikalijama kao ljudi. Ona ne onečišćuju vode i ne zagađuju ni zrak.

Životinje šuma i polja jedva čine štete. Čovjek je parazit, čudovište koje uništava sve, ama baš sve i to, kako on misli, zbog svoje dobrobiti. Ali ne u stvarnosti. To će se sve više i više iskazivati kao njegov jad.

Kad bi se mogao slušati komunikativni orkestar, uzajamno djelovanje elemenata, prirode, životinja s majkom Zemljom, tada bi se moglo osjetiti, i kao čovjek, da životinje u prirodi ne nanose nikakve štete. Majka Zemlja je popustljiva zato jer djeca, životinje, ne priređuju teškoće. Zemlja postojano nastoji održavati ravnotežu između prirode, životinje i minerala. To što životinja tu i tamo ošteti ili uništi, za Majku Zemlju je toliko neznatno, da ona na drugome mjestu pusti da opet poraste ono što je životinja iskoristila za sebe.

 

Priroda daje onome
koji nesebično daje životinjama

Upravo mi pada na pamet izjava jednog poljoprivrednika koja to potvrđuje: Umjesto da požanje žitna polja u okruženju svoga poljoprivrednog dobra on ih je ostavio na raspolaganje životinjama. To što su životinje na tim poljima uzele za svoje potrebe nije bilo baš malo, naročito ako su se u njima naganjale divlje svinje. Taj je poljoprivrednik međutim utvrdio da se na drugim poljima prinos unekoliko povećao, tako da je nakon žetve imao veći prinos nego prethodne godine. To pokazuje jasno: Majka Zemlja ne samo da poravna nesebični dar životinjama - ona čak nagrađuje prijatelja prirode i daje povrh toga.

 

Upravo su nam u ljetnim mjesecima životinje pokazale da su vrlo usko povezane s Majkom Zemljom i Majka Zemlja s njima, sa svojom djecom prirode. Ona, Majka Zemlja, je dobrostiva; njena djeca smiju ići preko sočnih šumskih livada, kroz gustiš koji je pun lišća i životinjama nudi sjenu, zaštitu i mjesta za spavanje. Majka Zemlja dopušta sve djeci prirode; ona im ne zabranjuje ni jedno mjesto. Drugačije, posve drugačije je kad životinje šume i polja naiđu na ljude koji su krivog nazora da komad zemljišta, dio Majke Zemlje pripada njima. Tada najčešće nema mirne, ujedno ljubazne sloge, već ljudi ustrajavaju na svoje tobožnje pravo, na svoj zahtjev; poduzimaju mjere obrane, što sve dovodi do razdora, kaosa i dreke.

Svi ljudi ne ustrajavaju na stanovištu da je zemljište koje oni obrađuju jedino i isključivo za njih tu, osim ako ne pripadaju konfesionalnom režimu. Zajedno s nekolicinom voćara promatrali smo kako su divlje svinje u voćnjaku uživale uzimajući svježe i sočne jabuke sa niskih patuljastih voćaka, i prerovale zemlju u polju ogrozda i ribiza ubirući pale, prezrele plodove. Voćari su se smješkali i čak su se radovali. Dopustili su također da više vjeverica s orahovog stabla skuplja orah za orahom opskrbljujući se za zimu. Zašto se oni smješkaju i vesele? Zašto ne postupaju kao ostali seljaci koji, ako se neka životinja zadržava na njihovoj njivi, smatraju da bi je lovac morao odstrijeliti? Nemaju svi poljoprivrednici kameno srce. Ponetko zna: Samo se srcem dobro vidi, čuje i doživi, jer je Božje carstvo prirode jedinstvo između čovjeka, životinje, biljke i kamena.

Ti voćari i također poljoprivrednici, koji su za prirodu i životinje, pričali su kako imaju puno iskustva sa životinjama. One im npr. pomažu kod zemljoradnje. Za njih su životinje mnogo korisnije od svakog pluga i motike. Njihovo unutarnje uvjerenje da je Bog stvoritelj svih živih bića, dopušta im da tako postupaju, zato jer svako živo biće pripada Božjem stvaranju. Bog zna što pojedinac misli i zašto je za prirodu i životinje, za Stvoritelja i njegovo stvaranje.

Kod mnogih konfesionalno vezanih poljoprivrednika je drugačije. Oni misle slično kao glavari njihove crkve da je Bog kao Stvoritelj odgovoran za sve, također za kaos, i da se oni, poljoprivrednici nalaze u najboljim rukama, jer propovjednici njihove crkve indirektno propovijedaju o demonskom Bogu koji kažnjava i proklinje sve koji ne slijede nauk crkve koja uništava sve što ne služi njenome mračnom carstvu, kao npr. ljude koji se usmjeravaju na Božje kraljevstvo i mole se Stvoritelju Reda i vječnosti. U toj propovjedničkoj šabloni i životinje, priroda, štoviše, cijela Majka Zemlja, imaju mjesto obilježeno samo podcjenjivanjem i prezirom. U svakom slučaju podnosi ih se kao donosioce dobiti čovjeku izrabljivaču.

Tko ne zna da je gost na Zemlji, tko vjeruje da može Boga činiti odgovornim i za kaos, taj služi konfesionalnim propovjednicima, vazalima, koji smatraju da su oni i njima ravni, kruna stvaranja. Tko to zastupa, nosi isti pečat kao njegovi konfesionalni uzori u crnom, bijelom ili crvenom talaru.

 

Opet se godišnje doba promijenilo. Sasvim postupno ljeto pruža ruku jeseni. Mi ljubitelji ekspedicije, kao i u svakom godišnjem dobu, bili smo na putu kako bismo promatrali i učili. Iznova su dani postali kraći, tako da smo se i mi dvonošci morali preustrojiti, jer ako smo se kasno navečer - kad se sumrak spušta na polja i šume - zadržavali još vani u prirodi, čuli smo zov srndaća. Iz kraljevstva Svemudrosti saznali smo da mnoge ptice, a među ostalima i srndać, opominju nas ljude da napustimo šumu, kako bi se stanovnici šume i polja u nastupajućoj tami mogli umiriti i nesmetano otići na spavanje.

Na osnovi duhovnog znanja i našeg iskustva mi smo zatim naša ekspedicijska putovanja premjestili u kasno poslijepodne. Slično kao prije godinu dana smjeli smo ponovo doživjeti životinje kako se brinu za zimu, dakle skupljaju zalihe. Našim »četveronošcem«, džipom vozili smo se preko poljâ i kroz šume nekoliko sati ranije nego ljeti.

Ohrabreni dvogodišnjim raznovrsnim iskustvom također smo sve više išli pješice, tako da su se životinje navikavale na dvonošce, na nas ljude. One su nas počele preuzimati u svoju sliku iskustava. To smo prepoznali po tome što zečevi i srne više nisu bježali kao dosad. Svakako oni su prema nama ljudima držali i još uvijek drže mali, sigurnosni razmak. I ptice više nisu odletjele i ne odlete prestrašeno kad ugledaju nas dvonošce.

 

U međuvremenu smo u šumama saznali za mjesta gdje se skupljaju određene vrste ptica ili mjesta gdje se nalaze srne. Pazimo njihove stanove i mjesta na kojima se sastaju jer smo naučili razumjeti ponašanje njihove vrste, tako da ostajemo na primjerenom razmaku kako ne bismo ometali njihov život i ponašanje koje odgovara njihovoj naravi.

Mnogo, vrlo mnogo životinjskih vrsta koje ljeti nismo opazili, odjednom su se mogle opet vidjeti u Benjevim živicama, na poljima i u šumi.

One koje sada nismo otkrili, bile su divlje svinje. Raspitali smo se i saznali: Divlje svinje se još zadržavaju na neobranim poljima. Kasnije, kad su polja obrana, one se opet vraćaju natrag u šume da jedu žir, lješnjake, bukvicu, sve što šuma nudi, dakle da svoje tijelo opskrbe potrebnim tvarima kako bi donekle prezimile. - Ovom izlaganju nas troje bismo dodali: … jer od ljudi, koji bi trebali biti njihovi prijatelji i starija braća i sestre, općenito rečeno one nemaju ništa dobro i korisno očekivati, a ako imaju, tada su to otpaci - ili kukuruz od lovaca, koji tako svjesno mame npr. divlje svinje da bi ih zatim ubili iz zasjede. Slika koju većina životinja ima o ljudima, obilježena je ljudskim neuračunljivim, opakim, brutalnim ponašanjem, ubijanjem i kanibalskim konzumiranjem nemilosrdno ulovljenih i zaklanih tijela braće i sestara njihove vrste, koja se zatim mogu naći u komadima na policama za meso i kobasice.

 

Da bi se sklopilo prijateljstvo sa životinjama šuma i polja, potrebna je velika mjera strpljivosti i istrajnosti. Ta zadaća je predanost. Ona se može ispuniti samo savjesnošću, ozbiljnošću i bez ograničenja. Svaka naša grozničava reakcija izazvala je preplašenost i bijeg. Ako smo prebrzo hodali, ako smo se naglo okrenuli ili ako smo ruke pokretali na njima neobičan način, tada su životinje pobjegle ili odletjele. Morali smo naučiti da se potpuno discipliniramo, također u pogledu svog mišljenja, s jedne strane jer misli upravljaju tjelesnim reakcijama, s druge strane jer životinje u svojoj »njušnoj slici« obuhvaćaju i sadržaje misli.

Kao što je opisano, životinje se sporazumijevaju jezikom slike. Životinje prave sebi sliku o krajevima i mjestima, o različitim životinjskim vrstama i o nama ljudima. Posebne reakcije i tjelesne kretnje se pohranjuju. Ako npr. neki pokret - upravo nas ljudi - ne odgovara redoslijedu njihove slike, one bježe od nas ili napadaju, ako se osjećaju moćnije od uljeza.

Na našim vožnjama ili šetnjama doživljavali smo i doživljavamo neprekidni strah životinja. Svaka naša reakcija koju one nisu mogle svrstati, dovodila ih je u paniku. To nam je bio poticaj da se uvijek iznova uzajamno oslovljavamo, čim smo skliznuli sa svijesti jedinstva.

 

Kako smo Thyrinus i ja
sklopili prijateljstvo

Sad je i žetva žita bila pretežno pospremljena. Na poljima su se nalazili samo oni plodovi što se ubiru u danima kada ljeto predaje žezlo jeseni. To vrijedi i za kasne sorte jabuka u voćnjacima koji pripadaju poljoprivrednom gospodarstvu. Po marljivosti mnogih životinja moglo se prepoznati da se godina upravo primiče svom kraju.

Svojim izvidničkim pogledom što smo ga bili izoštrili prilikom mnogih ekspedicijskih vožnji, na jednoj od naših tura prepoznali smo u daljini divlje svinje koje su se primicale šumi. Mi smo se uzajamno upozorili na to i posavjetovali se kako ćemo se sada ponašati. Brzo smo se složili. Opet smo zauzeli položaj od prošle zime. Moja dva pratioca su ostala u džipu, a ja sam vani na šumskom proplanku u blizini staze divljih svinja sjela na jednu sklopivu stolicu.

 

Trajalo je danima dok divlje svinje nisu ponovo krenule tim smjerom. Familijarna skupina, čopor, koji je htio koristiti stazu bio je veoma plah. Čim su nas primijetili, požurili su natrag u šumu. Bili smo jako začuđeni njihovim sadašnjim izgledom jer mladi od prošle godine nisu više imali pruge. Bili su izrasli u mlade životinje što bi se mogle opisati kao »nedorasle« jer su se tako i ponašale.

Držali smo se svog dogovora da izdržimo i da ne napuštamo svoj položaj. Divlje svinje su vrlo pametne životinje. Vjerojatno je u njima zaplamsala slika od prošle zime i proljeća, jer su ipak iznenada svratile, uzele su položene kriške jabuka i - ne ispuštajući nas iz očiju - nastavile dalje.

Iznenada se iz čopora izdvojio jedan mlad vepar i bez straha je prišao meni koja sam sjedila na svojoj sklopivoj stolici. Govorila sam mu spokojnim riječima odgovarajućom visinom glasa. On je kružio oko mene i pritom prilazio sve bliže. Onda je stao meni iza leđa kao da je htio isprobati moju reakciju. Ja se nisam micala. Onjušio me i pritom mi je svoj nos, što ga često u šali nazivam »utičnica«, položio na leđa. Hrabrila sam se govoreći sebi: Stoj mirno, ne miči se!

Mladi vepar dao mi je mali bubac, šetao je oko mene te se samosvjesno i očito bez straha postavio pred mene. Promatrao me ispitivački dok su mu lukave oči sijevale. Ja sam govorila i govorila, a on me gledao. Istom jednoličnom bojom glasa postavila sam pitanje: »Kako te zovu tvoji nevidljivi prijatelji i pomagači?« Kao što je rečeno, samo se srcem vidi i čuje dobro. U sebi sam razabrala riječ kojom ga oslovljavaju nevidljivi prijatelji: »Thyrinus«. Glasno sam izgovorila tu riječ: Thyrinus.

Tu je riječ, koja je za životinje samo vibracija, mladi vepar razumio. On je načinio poseban pokret glavom i prišao mi je nekoliko koraka. U lijevoj ruci sam držala krišku jabuke. Oprezno sam otvorila svoju lijevu ruku i pažljivo položila krišku jabuke na tlo. On je odmah ustuknuo nekoliko koraka, odmjeravao me je i promatrao ispitivački, takoreći zamišljen, kao da procjenjuje svoju okolinu. Ponovo mi se približio i oprezno i vješto je uzeo komadić jabuke. Led je bio probijen! Thyrinus i ja postali smo prijatelji.

Moji su pratioci promatrali tu sliku i rekli: »Bili smo spremni priskočiti da se umiješamo kad bi on napao.« Životinje su međutim lukavije od ljudi. Mnoge životinje odvagnu prije nego napadnu. Thyrinus je prvo ispitao sve mogućnosti pa onda postupio.

On se polako i oprezno okrenuo od mene, priključio se opet svojim nedoraslim drugovima, i već je nečujno iščeznuo s njima.

Nas troje postajali smo sve odvažniji. Prilikom sljedećih ekspedicija ponovo smo promijenili sliku. Moja su oba pratioca stala izvan džipa, a ja sam sa svojom sklopivom stolicom sjela opet nasred staze divljih svinja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Danas se divlje svinje nisu pokazale, ali se zato pokazala jedna vjeverica koja se spustila na moje desno rame da bi sasvim izbliza promotrila neobičnu priliku, jer me je upravo ta vjeverica često promatrala kada sam polagala orahe u blizini grane s koje je gledala dolje. U svom džepu imala sam za svaki slučaj - kao i uvijek - nekoliko »poslastica« kao kriške jabuka, orahe i sjemenke suncokreta.

Živahna vjeverica je okretno prelazila s jednog ramena na drugo i gledala u moje ruke kao da je htjela pitati: »Imaš li jedan orah za mene?« Naravno da sam imala. Problem je bio samo u tome što je on bio u džepu mog kaputića. I svaki je pokret mogao prestrašiti životinjicu. Kad je opet vještim pokretima krenula preko mojih leđa na drugo rame - pri čemu sam kroz odjeću osjetila njene oštre »prste« - uzela sam pažljivo jedan orah iz džepa i spustila sam ga u dlan. Kada je marljiva mala šumska životinja vidjela orah, spustila se na moj dlan, brzo i spretno je uzela dar i skočila na tlo prema obližnjem stablu na koje se popela da otvori dobiveni orah.

Bilo bi još mnogo, vrlo mnogo toga za ispričati. Imali smo obilje doživljaja iz kojih bi htjela izdvojiti samo neke, kako bih omogućila da i Vi, dragi prijatelji, sudjelujete u njima.

Na primjer različite vrste ptica su dolijetale u obiteljskim jatima, od kojih se većina spuštala na grmlje i drveće. Ali neke od njih su se spuštale na moj otvoreni dlan da iz njega uzmu sjemenke suncokreta. To je čudesna slika, stišavanje, učenje, zahvalnost za to što smijemo uvijek i uvijek iznova doživjeti.

 

Na našim ekspedicijskim vožnjama susretali smo i susrećemo različite životinjske vrste kao zečeve, srne, lisice, fazane i druge životinje. Uvijek iznova smo smjeli i smijemo s dubokom radošću i zahvalnošću doživjeti da životinje već poznaju džip, »četveronošca«, i da postupno stječu povjerenje i prema nama dvonošcima.

Također su nas trpjeli i na stazi divljih svinja. Mladi vepar Thyrinus stalno je svraćao, kružio oko mene i gledao me duboko u oči kao da je htio reći: »Poznajemo se iz vječnosti.«

Jednog dana međutim on me onjušio, vratio se nekoliko koraka natrag, iznenada se zaletio i bubnuo me tako jako da sam pala sa svoje sklopive stolice. Zatim se povukao u šumu.

Što mu nije odgovaralo? Što nije bilo u redu na meni što je smetalo njegovom osjetilu njuha? Nas troje smo razmislili. Pritom nam je puklo pred očima: Ja sam bila oprala svoju odoru za divlje svinje, ona je mirisala sasvim drugačije! Po ovome i po drugim događajima mogli smo saznati da nas životinjski svijet doduše priznaje, ali još uvijek ne prihvaća. Dakle postupili smo kao i prethodne godine: Svoju šumsku odjeću nismo prali sve dok nam je to bilo podnošljivo.

 

Thyrinus i njegov »učenik«,
jabučar

Kad smo se, kao obično, spremili za sljedeću izvidničku vožnju da bismo stjecali iskustva sa životinjskim svijetom i učili od životinja i prirode, jedan mi je uzgajivač jabuka dao znak da dođem k njemu. On je gestikulirao i pokazao mi je rukama da polako dođem i da spokojno govorim. Slično kao u šumi koračala sam dakle polako i počela sam spokojno i monotono govoriti. Što sam vidjela? Divlju svinju - bio je to Thyrinus - stajao je pored jabučara i promatrao ga je upitno. Kad me je Thyrinus ugledao, otišao je malo na stranu i legao je tiho na zemlju udaljen nekoliko redova patuljastih voćaka.

Potpuno uzbuđen voćar mi je pričao kako mu je divlja svinja prišla i njuškom pokazala na motiku s kojom je obrađivao zemlju između redova voćaka. Onda je divlja svinja stala na razmaku od nekoliko metara od voćara i pokazala mu je kako se treba obrađivati zemljište u voćnjaku: Svojom je njuškom pripremila zemlju i dala na znanje voćaru da ne treba zahvaćati toliko duboko u tlo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Čitav je tjedan Thyrinus svakodnevno dolazio voćaru da ga upozori da se zemljište treba samo zračiti, dakle obazrivo obrađivati. Ali Thyrinus je također ispitao svog »učenika«. Na patuljastim voćkama su još visjele jabuke; bile su to vrlo kasne sorte. Thyrinus je skinuo jednu jabuku s visećih grana i zurio u voćara kako će on valjda reagirati. Dvonožac se rastopio. Srce mu je bilo potpuno omekšano od lukavosti te divlje svinje.

U tih otprilike osam dana, kad je Thyrinus stalno dolazio iznenada i neočekivano, on bi legao na zemlju jedan red patuljastih voćaka dalje i promatrao »učenika«, voćara, da provjeri da li je on razumio kako se postupa s Majkom Zemljom. Brat, koji je radio u voćnjaku, pokazao se kao dobar učenik. Kad je on, voćar, konačno saznao o čemu se radi, dakle kako bi trebao postupati, Thyrinus je nestao.

Thyrinus nas je tu i tamo susretao u šumi. On je rastao i postao velik. Kad je čopor prolazio, ja bih zvala »Thyrinus«, i iz obiteljske zajednice bi se izdvojila upravo ta divlja svinja i prišla nam. Ostali članovi obitelji promatrali su komunikaciju između Thyrinusa i čovjeka, čovjeka i Thyrinusa. Divlje svinje su vrlo pametne i bistre životinje. Vremenom su se i druge prestale bojati. Otada one više ne bježe kad čuju džip ili kad nas vide odnosno nanjuše.

Bio je planiran novi voćni nasad. Za vrijeme njegovog nastajanja razvila se zajednička želja da se taj novi nasad, što leži na jednoj padini, nazove »Thyrinusov voćnjak«. Tako se on i zove.

 

U doživljajima na mnogim našim vožnjama uvijek smo iznova stjecali iskustvo da su životinje veoma budne i pažljive. One primjećuju bitne scene i događaje u šumi i polju. Na primjer lisice koje su do sad bježale s puta čim su nas vidjele i odmah nestale u gustišu, kako se činilo, nakon izvjesnog vremena su nas ipak priznale, možda čak i prihvatile. Iz njihove plahosti i spremnosti na bijeg na početku, nastala je znatiželja.

Lukave lisice koje su nas prije promatrale iz daljine, približavale su nam se na svega nekoliko metara razmaka i pažljivo su gledale kako se druge životinje ponašaju prema nama. Svaka životinja je po svome opažanju i reagiranju posve različita od druge. Ako npr. jednu jabuku malo udarim tako da se otkotrlja u smjeru lisica, tada će se jedna dati u bijeg, a druga ostati, uzeti jabuku i nestati s njom u obližnjem grmlju.

 

Na našoj Zemlji je upravo tako: vrijeme prolazi. Priroda je promijenila svoju odjeću. Sada je ona nosila jesenje ruho. I elementi su pokazivali promjenu godišnjih doba. Npr. vjetar je postao hladniji i oštriji. Nas troje smo na našim izviđačkim vožnjama poduzeli da više ne idemo na polja i šume okruženi mirisom naše neoprane odjeće. Naš je džip bio očišćen, a svoju smo odjeću prilagođivali vremenskim prilikama.

Naše ekspedicije preko polja i kroz šume, k drveću i grmlju, životinjama u šumama i na poljima postale su nam i jesu briga što nam leži na srcu. Naš moto još i danas glasi: Ne htjeti ništa - jednostavno biti prisutan. Jer se mora učiti, a samo se srcem dobro uči. Zašto? Zato što je srce duše ljubav Boga, Stvoritelja, koja prožima i obasjava sva živa bića i životne oblike prirode, štoviše čitavu Majku Zemlju.

 

Najvažnija načela našeg programa učenja glase:

Ne nanosi patnju živom biću.

Ne ubij namjerno živo biće.

Nemoj jesti lešinu svoga životinjskog brata ili sestru - ne budi kanibal životinja.

Ne trgaj cvijet dok je u punome soku - on ti je mali brat iz carstva prirode.

Ne lomi namjerno grane i ogranke drveća i grmlja - jer oni su tvoja braća prirode.

Ne odvajaj namjerno ili iz pohlepe za dobitkom stablo drveta od Majke Zemlje - odvajaš se od Stvoritelja, jer je On dopustio da stablo raste, On mu je dao život.

Ti, čovjek, nemaš pravo oskvrnjivati prirodu i ubijati životinje - nisi dao život niti prirodi niti životinjama.

 

Za svakog čovjeka važi sljedeća zakonitost iz vječnoga svemirskog zakona stvaranja: Što učiniš i najmanjem stvoru, to činiš Stvoritelju i sebi samome.

Ove jeseni doživjeli smo slično kao i prethodne godine. Životinjski svijet se priprema za zimu. I mi smo sve više nosili topliju odjeću, naročito kad smo napuštali »četveronožac«, džip, i kao dvonošci pješačili preko polja i kroz šume. Nakon mnogih ekspedicija, životinje koje su nas vidjele uvijek iznova, stekle su povjerenja. Bili smo prihvaćeni, svejedno kakvu smo odjeću nosili i koliko često smo je mijenjali.

Također braća i sestre u drugom džipu, vozači vode, koji su slično kao i mi stjecali svoja iskustva, sada su se mogli slobodno kretati. Svakako, a to je bio i jest najviši prioritet: Morali smo i moramo polako, dakle skladno hodati. Nismo smjeli i još i danas ne smijemo jedni s drugima voditi previše glasne razgovore, a također niti brzo i rastreseno gestikulirati. U svojem ponašanju, u svojim pokretima i reakcijama životinje imaju određen ritam koji mi ljudi trebamo prepoznati i ujedno proćutjeti, a ukoliko je moguće i držati ga se. Kad je tako, dobro je.

 

Pustolovni susret s moćnim veprom.
Životinje hoće biti prijatelji nama ljudima,
jer one znaju za jedinstvo

Kad bismo sad htjeli detaljno izvijestiti o svim susretima sa životinjama i doživljajima s braćom drvećem i sestrama cvijećem i o četirima elementima, tada bi to stalo u više svezaka knjiga.

Naročito me je zanimao način ponašanja divljih svinja jer se o njima priča da su jako opasne.

Početkom ove zime sjedila sam ponovo na svojoj sklopivoj stolici u blizini staze divljih svinja. Moji su pratioci stajali udaljeni nekoliko metara od mene promatrajući vjevericu koja se opremala za zimski san. Odjednom i sasvim iznenada je zašuškalo u grmlju. Izišao je moćan vepar s četiri velika jaka zuba, dva gore, dva dolje. Kad me je vidio kako sjedim, zauzeo je stav kao bik u areni. Nagnuo se naprijed i prednjim je papcima strugao po tlu, slično kao što bik u areni struže kopitom prije nego napadne. Moji su pratioci prekasno shvatili što se tu događa, jer je vepar već bio blizu mene. U čvrstoj namjeri da me napadne, on je kružio oko mene. Iznenada mi je zadao propisan udarac u leđa tako da nisam samo pala sa svoje sklopive stolice, već sam i na svojoj koži osjetila njegove zube.

Sad sam šćućurena ležala na hladnoj i mokroj zemlji u pravom stavu poniznosti koji u životinjskom carstvu često napadaču signalizira podređenost slabijeg. Obratila sam se srcu svoje duše i zamolila za pomoć da se u ovoj situaciji ponašam ispravno. Samo za nekoliko trenutaka čula sam glas srca koji mi je savjetovao da prvo ostanem ležati i da spokojno i monotono govorim, onako kako smo činili uvijek kad su u našoj blizini bile životinje. Monotonim riječima obratila sam se svojim pratiocima da ostanu mirno stajati tamo gdje jesu. Oni su bili kao ukopani od straha. Vepar je stajao iza mene kao da mi je htio reći: »Eto, sad ću te ispitati jesi li mi stvarno sklona!«

Glas mog srca, koji je Unutarnji život, reče: Izvuci jednu jabuku iz džepa svog kaputića ne uspravljajući se. Nemoj ustati, jer će vepar pomisliti da ga želiš napasti. Iz džepa svog kaputića ulovila sam kako sam mogla jednu jabuku koju sam u poniznom stavu, pognute glave, ne ustajući pustila da se otkotrlja od mene. Uz mnogo muke i napora uspjelo mi je. Vepar je kratko pogledao jabuku koja se kotrlja ne ispuštajući me iz vida. Monotonim riječima ostala sam i dalje u poniznom stavu dok velika, teška životinja nije krenula prema jabuci i nije ju uzela. Njegove su oči stalno sijevale na mene. Onda je on s jabukom, bez žurbe, takoreći veličanstveno, krenuo u šumu - i nestao.

Ustala sam. Svi troje duboko smo odahnuli. Osjećaj mi je govorio da sam položila ispit - a tako je i bilo.

Nekoliko dana kasnije, dok smo pješice hodali šumom, ponovo smo sreli vepra. Prišao nam je, a njegove su oči sijevale kao kod prvog susreta, kao da je htio reći: »Tko se hoće mjeriti sa mnom?« Odjednom se usmjerio na mene i bez oklijevanja potrčao prema meni. Odmah sam počela govoriti blagim, monotonim glasom. Pozdravila sam ga i upitala: »Smijem li ti dati jabuku?« Vjerojatno je naš prijatelj mislio: »Ne pitaj! Izvadi je iz svog džepa!«, jer on je, ne osvrćući se na moje pitanje, svoj nos gurao u njega. Bio je nanjušio jabuku koju sam mu odmah polako položila na zemlju. On je uzeo plod i samopouzdano zakoračio u šumski gustiš.

Nestala je naša napetost. Tada smo se smijali srdačno i s olakšanjem.

Mnogi susreti ove vrste pokazivali su i pokazuju nam da životinje čeznu za nama ljudima. One nam hoće biti prijatelji, jer one »instinktivno« znaju za jedinstvo svemira, koje je veliki Duh u svim ljudima, isto tako u svim živim bićima i životnim oblicima prirode.

Govoreći iz najveće dubine duše može se reći: Ne postoje po prirodi opasne životinje. Mi smo ih ljudi svojim ponašanjem protiv života toliko zastrašili da poneka životinja napadne i možda nanese štetu čovjeku. Životinja to ne čini zbog toga što je opasna, već zato što se boji i često nanjuši naš strah pred njom, a i naše ponašanje prema životinji što rezultira iz toga. Užas i strah u nama izazivaju žestoke reakcije naravi: obranu, možda i protuobranu, dakle čak agresivne emocije. To razljuti životinju, naročito onda kad mi ljudi vonjamo po strvini, jer ubijamo ili dajemo ubiti drugove njene vrste da bismo ih pojeli.

 

Ozlijeđena divlja svinja se dopušta njegovati da ozdravi. -
Suze radosnice! Majka divlja svinja
prihvatila me kao ljudsku sestru

Šumske i poljske životinje su životinje koje žive slobodno. U svom su ponašanju one veoma usko povezane s Majkom Zemljom. Kada im mi ljudi dopustimo slobodu i dobri smo prema njima, tada nam i one prilaze postupno, ali samo ako to hoće i ako mogu opet otići kad im je drago. Sljedeći dirljiv susret s jednom divljom svinjom starom oko tri četvrt godine to dokazuje.

 

Od mnogih iskustava sa životinjama izabirem dakle opet jednu bitnu »zgodu«, jedan događaj što se zbio jednoga sunčanog dana ranog ljeta kada sam se oblačila za šetnju kroz šumu. Prije nego sam napustila kuću pogledala sam - sigurno vođena od Duha života - u vrt poljoprivrednog dobra. Nisam vjerovao svojim očima: U vrtu je stajao, teturajući na tri noge, vepar srednje veličine, mršav i vrlo slab. Jedva je mogao nositi svoje iscrpljeno tijelo. Taj pogled je bio dostojan smilovanja. Odmah sam obavijestila svu braću i sestre koji su radili na dobru i zamolila ih da budu pažljivi i da ne prilaze oslabjeloj životinji.

Mladi vepar se zadnjom snagom dovukao do velike smreke što raste blizu kuće za stanovanje. Nespretno je zakoračio pod viseće grane stabla i srušio se na tlo. Bolesnu je nogu mladi pacijent položio na zemlju, a glava mu je bila okrenuta prema stablu smreke.

Stjecanjem mnogih iskustava i doživljaja s takozvanim divljim životinjama naša sposobnost opažanja i naše ponašanje prema životinjama postajali su sve senzibilniji. Osim toga, srcem se dobro vidi, čuje, osjeća i shvaća.

Moje srce, srce moje duše, pomoglo nam je da se ispravno ponašamo prema životinji, pacijentu. Bilo nam je objašnjeno da je mladom vepru prije svega potreban odmor i oporavak, jer je bio maksimalno napregnut. Osim toga bojao se ljudi. Glas srca dao nam je na znanje da su bolesnu životinju božanska bića dovela u blizinu ljudi, do mjesta, do smreke, velikog brata drveta, gdje je pod zaštitom drveta mogao primiti iscjeljivanje od Majke Zemlje, od zemljišta. Bilo nam je savjetovano da nekoliko sati ne idemo blizu životinje, dok joj ne popuste strah i najveći bolovi. Tek onda bismo trebali malo dalje postaviti vodu i nešto hrane.

Životinja se pod drvetom nije micala. Nakon nekoliko sati jedan je od nas, polako i monotono govoreći - kao što smo činili u slobodnoj prirodi - prišao drvetu da donese vodu i hranu bolesnom stvoru koji pati.

Oslabljeni pacijent danima nije uzimao ništa; ostao je ležati tiho i nepomično.

Stanovnici dobra brižno su ga promatrali i jednog dana su primijetili da je napokon bio zauzeo nešto drugačiji položaj tijela. Također je voda bila skoro popijena. Ali čekinjasti pacijent još nije htio jesti.

Drugog su dana stanovnici dobra vidjeli kako se bolesna životinja dovukla do vode da pije. Sada je ona barem popila svježu vodu što su joj donosili. Nazvali smo ga Wasre. (Wasser = voda, prim. prev.)

Nakon desetak dana Wasre je legao tako da nas može promatrati od drveta što mu je nudilo zaklon. Pažljivo je pratio kako mu donose vodu i svježu hranu.

Jednog je dana od žita i kukuruza - hrane kojom je bila ispunjena zdjela, bilo preostalo samo malo. Pitali smo se: Tko je to pojeo? Wasre - ili možda pauni koji su doma po čitavom dobru?

Nije dugo trajalo dok zagonetka nije bila riješena: Jedan od nas je kao slučajno prolazio kad je Wasre pod smrekom ustao i na tri se noge dovukao do zdjele s njegovom hranom. Jeo je, pio i s mukom se opet premjestio pod široke smrekine grane. Sada je sve češće ležao tako da toplo sunce može grijati njegovu bolesnu nogu.

Na naš poziv došao je liječnik koji ga je izdaleka promatrao dok je išao na svoje hranilište i pojilište. Liječnik je utvrdio: »Životinja mora da je dospjela u jednu od stupica što ih postavljaju lovci. Kad životinje dospiju u te smrtonosne stupice, postupno ugibaju na okrutan i zvjerski način, kao kod mučenja.« Bili smo sretni da se Wasre uspio osloboditi. Uskoro se ispostavilo da mu noga srećom nije slomljena, jer ju je on neprestano pokušavao čvršće postaviti na tlo.

 

Nakon nekoliko tjedana u kojima je i Wasre s distance detaljno promatrao nas ljude, jedan od nas pristupio mu je bliže i obratio mu se spokojnim, monotonim glasom. Na našu radost životinjski brat se nije prestrašio, već je ostao mirno ležati. U danima kad je izgrađivao i pohranjivao sliku o nama ljudima, Wasre je očigledno stekao dojam da su mu ovi dvonošci bili i jesu naklonjeni. Tako je on postao primjetno povjerljiviji. Svojim budnim očima on je trepćući gledao nas, ljude, sa sigurne udaljenosti iz svog počivališta ispod smreke. Mi smo ga oslovljavali imenom Wasre, poštujući pažljivo udaljenost koju je želio.

Prošlo je još tjedana. Wasre je sada sve bolje mogao pokretati svoju nogu koja je još uvijek bila tanja i slabija od ostale tri noge. Trudio se postaviti je na tlo da bi se njome podupirao. U mjeri u kojoj se strpljivi pacijent oporavljao, počeo je i istraživati svoju okolinu. Najprije je samo za kratko vrijeme napustio svoje mjesto pod smrekom i odšetao se, još polako i vukući se, do volijere za kokoši koja se nalazila blizu njegovog trenutačnog prebivališta. Wasre je gledao kokoši kao da su posve novo iskustvo za njega. Vrlo brzo je primijetio da mu hrana kokoši što je bila izvan volijere također prija i kad su one okolo trčale on ju je slasno jeo.

Naš hrabri rekonvalescent je ostao na poljoprivrednom dobru više tjedana, pri čemu mu je iz dana u dan bilo sve bolje. Wasre je još šepao, ali se sve više i više mogao podupirati na svoju bolesnu nogu. Mladi je vepar u međuvremenu stekao veliko povjerenje u nas ljude jer smjeli smo ga čak dodirnuti. Uskoro je on šepao uokolo po dvorištu imanja i bilo mu je dobro.

Kad je Wasre ponovo mogao prilično dobro hodati, posjetio ga je prijatelj iz njegovoga naslijeđenog životnog područja, jedan vepar njegova uzrasta - i nakon nekoliko dana se Wasre, doduše još šepajući, s tim pratiocem vratio natrag u šumu.

U sljedećem se vremenu ispostavilo: Slika nas ljudi što se u Wasri izgradila za vrijeme njegove bolesti i ozdravljenja nije izblijedjela. Još i danas, nakon otprilike godinu i pol dana, Wasre uvijek iznova dolazi na poljoprivredno dobro da s nama ljudima održava prijateljstvo. U međuvremenu je postao velik, spolno zreli vepar, s dojmljivim kljovama. Tko ga ne poznaje, prestrašio bi se velike i krupne životinje. Ali Wasre poznaje nas, svoje ljudske prijatelje, i mi poznajemo Wasru. On osluškuje kad čuje svoje ime. Kad ga pozovemo, prilazi nam - naravno samo onda kad on želi! Tako je i dobro. Životinje šuma i polja trebaju apsolutnu slobodu.

Kad idemo šetati u šumi - pri čemu miris odjeće danas više ne igra nikakvu ulogu jer životinje našu sliku imaju potpuno u svijesti - tada se može dogoditi da nam sasvim iznenada i bez straha iz šume dotrči jedan vepar. Ili je to Wasre ili katkad Thyrinus ili je to snažni momak koji me jednom bacio na pod da bi me ispitao; zovemo ga Adonis.

 

Sve su životinje plemenite i finog karaktera. Mi smo ljudi od njih načinili preplašena i gonjena živa bića. Mi smo im uzeli životni prostor. Zato što ga mi ljudi neprestano i dalje desetkujemo i zbog toga mnoge životinje moraju živjeti skupa na najužem prostoru, država izdaje naredbu da se velik dio naše životinjske braće i sestara odstrijeli, slično kao što se događa stajskim životinjama koje se stisnute na najužem prostoru drže kao životinje za klanje i koje od rođenja nose pečat biti-ubijen-od-čovjeka, za dobrobit životinjskog kanibala čovjeka.

 

Sljedeću zgodu iz blaga mnogih iskustava i radosti sa životinjama koju želim ovdje iznijeti je komunikacija s jednom divljom svinjom, krmačom, majkom s petero djece.

Jednog sunčanog proljetnog dana, dok je večernje sunce sjalo kroz šume i svoj sjaj izlijevalo na polja, sjedila sam opet na rubu šume u blizini staze divljih svinja. Pustila sam da me sunce obasjava i grije. Jedan šum me je odvratio od usmjerenja i predanosti toplim sunčevim zracima. Što je to bilo i odakle je dolazio šum? Osluškivala sam u šumu i u grmlje i nisam vjerovala svojim očima: Jedna krmača sa svojim mladima izišla je iz zaklona i stala je na oko pet metara od mene. Mladi su živo cičali i trčali oko majke.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stvarno! Bila je istina! Tu me je bez straha gledala jedna brižna životinjska majka, krmača, i čekala hoću li joj se obratiti. Prije nego sam se mogla »oporaviti« od radosti - jer su mi se niz obraze kotrljale suze radosnice - ona mi je svojom njuškom pokazivala na svoju djecu. Sad sam počela govoriti i rekla: »Djeca su ti lijepa! Radujem se tvojim veselim i zdravim mladima.« Životinjska je majka ponovo njuškom pokazala na svoju djecu. Njeni su pokreti i njeno ponašanje pokazivali ljubav i skrb za njene potomke.

Kad je primijetila da sam opazila nju i njenu djecu i da se neizrecivo radujem zbog toga, spokojno i bez žurbe vratila se natrag u šumu sa svojom djecom. Suze radosnice su mi iznova potekle niz lice, jer u sebi sam osjetila da me ona, majka, prihvatila kao ljudsku sestru. Majka divlja svinja bila je sretna i radosna što mi može pokazati svoje potomke! Pomislila sam: Ovaj doživljaj neću nikada zaboraviti!

Ali on nije ostao jedini; sljedeći, iznenadni događaj uslijedio je nekoliko dana kasnije. Krmača se pojavila ponovo sa svojom djecom. Bez straha mi je prišla. Njena su djeca došla s njom. Na oko dva metra od mene legla je na zemlju i dojila je svoje mlade. Oni su ludovali po njenom trbuhu, ustima su ne baš nježno tražili grudi, majčine sise i sisali. Krmača, majka, dopuštala je sve te ne baš nježne ludosti djece. Stalno je ležeći gledala prema meni kao da je htjela reći: I mi životinje volimo svoju djecu. Naši mladi imaju majku punu razumijevanja koja iz ljubavi prema njima dopušta mnogo toga.

To što sam ovdje smjela vidjeti i doživjeti, ostaje u mome srcu. Jedna majka divlja svinja, nazvala sam ju Ceele, pokazala je meni, čovjeku, da i životinje imaju čuvstva ljubavi, da i ona, životinja voli svoju djecu, skrbi o njima, štiti ih, njeguje i odgaja i želi doživjeti da ona odrastu.

 

Mnogi su lovci upucavali i upucavaju životinjske majke. Tada mladi uginu od gladi ukoliko ih neka druga životinjska majka ne uzme pod svoju zaštitu. Tko može takvo nešto

trpjeti ili čak odobravati? Samo nesavjesni, okrutni čovjek, koji u vidu ima jedino svoje vlastito dobro.

 

Sjećamo se možda Isusovih riječi iz jednoga izvanbiblijskog evanđelja što su bile citirane u poglavlju »Glasovi opomene tijekom tisućljeća«: »Jao lovcima! Jer će oni sami biti lovljeni.« To je Krist 1989. objasnio u Svome moćnom djelu objave Ovo je Moja riječ:

»Dok se grješni svijet ne preobrazi u svijet Božji, još će mnogi ljudi, životinje i biljke morati trpjeti zbog neumoljivosti čovjeka gospodara koji se suprotstavlja Božjem stvaranju.

Ipak, sva moć i slava dana je od Oca Kristu Božjem, a nipošto čovjeku koji ne poštuje zakone Božje. Teško lovcima, i teško onima koji žude za mesnom hranom! I lovci i oni koji poput kanibala proždiru meso životinja bit će mučeni i proganjani od bola, patnje i stradanja životinja. Isto vrijedi i za one koji oskvrnjuju biljna i mineralna carstva. I oni će trpjeti poradi svojih nedjela. Što čovjek sije to će i žeti - bilo u zemaljskom životu ili kao duša u područjima čišćenja. Stoga pazite na svoje misli, riječi i postupke, jer bi za vas one mogle postati kobne. «

 

»Crno veličanstvo« kaže:
Nasilno podčinite sebi Zemlju!

Iz naših iskustava bilo bi za izvjestiti još mnogo lijepog i uzvišenog. Nažalost niti mi nismo bili pošteđeni nelijepih, zvjerskih događaja. Ipak ovdje radije neću govoriti o tome da su lovci i mesari doslovce stavili ruku na našu životinjsku braću i sestre i da su ih na okrutan način ubijali ... Za onoga koji želi pogledati okrutne, zvjerske anomalije, zločine na životinjama, dakle da sebi stvori sliku o tom, postoji videokaseta uz ovo Gabrijelino pismo.

 

Tko snosi glavnu krivicu za brutalno i sramotno ponašanje prema životinjama? Glavni krivci su institucije crkve koje čak blagoslivljaju poubijane životinje, a i njihove dvonožne ubojice i koljače. U takozvanoj Hubertusovoj misi može se prepoznati »crno veličanstvo«. Sljedeći je krivac država koja se podčinila »crnim veličanstvima« kako bi ispunila ono što odrede »voodoo-eksperti«. Međutim onaj tko prstom pokazuje na »crna veličanstva« i njihove sluge, trebao bi prvo sebe pitati nije li i on sukrivac.

Da bi se onima koji žele doći do samospoznaje to olakšalo, može biti korisno sljedeće tumačenje temeljnih duhovnih zakonitosti.

Tvoj istinski vječni Otac kojem se moliš u Očenašu i kojem ćeš se kao besmrtno biće vratiti preko Isusa, Krista, jest svemirska ljubav.

U svemirskoj ljubavi sloboda i jedinstvo su vrijednosti vječnog bitka.

Bog, tvoj Otac, jest tvoj život u tebi, čovjeku i u tvojoj besmrtnoj duši. Bog je Stvoritelj beskonačnosti, također Stvoritelj planeta Zemlja sa svim njegovim živim bićima i životnim oblicima prirode, životinjama, biljkama i mineralima.

Bog je snaga u elementima koji opskrbljuju Majku Zemlju sa svjetlom, vodom i zrakom.

Bog, tvoj vječni Otac, je sveprisutnost, jer On je život svemira, ljubav svemira.

Bog je prisutan u čitavoj beskonačnosti.

On, Bog, drži u svojim rukama moćna kretanja zviježđa.

Budući da je Bog sveprisutan, On je također jedinstvo, sudjelovanje svih pozitivnih snaga.

Pozitivne snage su životne energije u svim ljudima, živim bićima i životnim oblicima prirode u svakom planetu.

Bog diše dakle preko tebe, čovjeka, preko svake životinje, preko svih biljaka i minerala, preko svake zvijezde. Dah je Božji disaj, život.

Pitaj se: Imaš li pravo oduzeti život živome biću ili životnom obliku prirode? Jesi li nekome od tih bića dao život?

Zbog toga nikada namjerno ne ubij životinju. Ne ubij drvo, biljku. Ne čupaj ih iz Majke Zemlje, i ne sijeci stablo koje je u soku, u životu.

Ne dopuštaj da se za tebe ubijaju životinje koji su tvoji subližnji, tvoja životinjska braća i sestre. Ne konzumiraj leš svoje životinjske braće i sestara. Ne budi kanibal životinja.

Ne tuci životinju. Ne pretovaruj životinju kad radi za tebe. Podijeli posao s njom i osjetit ćeš naklonost životinje.

Poštuj i cijeni svoj život što ti je dan od Boga, tvog Oca. Poštuj i cijeni sva živa bića i sve životne oblike, jer nose isti dah kao i ti, život.

Nauči da svakog dana iznova sebe razumiješ kao biće u Bogu, tvojem Ocu, tada ćeš upoznati svoju životinjsku braću i sestre i sve životne oblike prirode.

I kada ti netko kaže da je Bog nama ljudima zapovjedio da mi ljudi »podčinimo« sebi Zemlju - u smislu vladanja, nasilnog pokoravanja - tada znaš koga imaš pred sobom: pripadnika »crnog veličanstva«.

Predajom prenesenim riječima »Podčinite sebi Zemlju« Bog nikada nije mislio na zvjersko ponašanje mnogih ljudi koji okrutno i brutalno postupaju protiv planeta Zemlje, protiv prirode, protiv životinja i naročito protiv ljudi.

Tko ispunjava volju Stvoritelja svemira, našega vječnog nebeskog Oca, iz ljubavi prema Njemu, taj je sretan. Da je Bog htio onako kako to ljudi misle kad kažu »podčinite sebi Zemlju«, tada bi zemlja morala biti sretna i naklonjena čovjeku. Jer za čovjeka »podčiniti sebi Zemlju« znači iskorištavati Majku Zemlju, mučiti životinje na zvjerski način, ubijati ih, držati ih u životinjskim getima, umjetno ih oplođivati, oduzimati im telad da bi čovječanstvo imalo dovoljno mlijeka i sira, svakodnevno ih ubijati na tisuće i tisuće kako bi životinjski kanibal čovjek mogao konzumirati leš životinja. »Podčinite sebi Zemlju« moralo bi tada također značiti da je Božja volja da poljoprivrednici na polja sipaju najjači otrov i ubijaju bezbroj sićušnih i malih životinja. Zemlja bi morala biti sretna kad u bratoubilačkim ratovima padaju razorne bombe i Zemlji se nanose ogromne rane poput kratera, kad ljudi mijenjaju vodene tokove i grade divovske brane. Moglo bi se nabrajati još mnogo toga kako ljudi »podčinjavaju« Zemlju, čitaj: kako Zemlju i svoju prirodu muče, siluju, oskvrnjuju, pljačkaju, sakate, onečišćuju, razaraju.

Da je Bog riječima »Podčinite sebi Zemlju« stvarno  t a k o  mislio, tada bi Majka Zemlja zapravo morala biti zadovoljna. Ali zašto onda neki znanstvenici pričaju da rat ljudi protiv prirode čovjek ne može dobiti, da će priroda i prema tome Zemlja biti pobjednica? Što nije točno? Kako je Bog to mislio i kako to misli čovjek? Čovjek uvijek ima izgovor. Rijetko se drži istinskih izreka koje postoje i u Bibliji. On kljucne samo jednu ili nekoliko njih koje služe njegovoj dobrobiti, što međutim, kao što sada vidimo, postaje njegov jad.

Zemlja je Majka ljudi, životinja i prirode. Ona donosi bezbroj plodova koji pripadaju kako ljudima tako i životinjskom svijetu. Životinje su dio Majke Zemlje. Životinje u sebi nose svijest svog Stvoritelja koja je jedinstvo. One hoće biti čovjekovi prijatelji. Svojom snagom one hoće služiti čovjeku. Služiti znači također da čovjek i životinja trebaju raditi zajedno pri čemu poneka životinja ima više snage od čovjeka. Tu snagu životinja rado ulaže. Božja ljubav je jedinstvo.

Ljudi, životinje i priroda trebaju živjeti među sobom u jedinstvu i miru, jedni druge podupirati, jedni drugima pomagati i služiti. Čovjek treba njegovati šume, obrađivati polja u skladu s redom života, prema Božjoj volji, dakle baviti se miroljubivom zemljoradnjom, Bogu po volji, tako da se njome ne prehranjuje samo čovjek, već i životinjski svijet koji pripada čovjeku, onako kao što čovjek, životinja i priroda pripadaju Bogu, našem vječnom Ocu i Stvoritelju.

 

Riješi se svake odvratnosti što je čovjek čini i onda kad se ona smatra sama po sebi razumljivom ili se obrazlaže time npr. da je tradicija. Nemoj sudjelovati u tome!

Deset Božjih zapovijedi i pouke Isusa Krista pomažu ti da postigneš dalekovidnost, obazrivost, slobodu i duboki suosjećaj. Tada ćeš srcem dobro vidjeti, čuti i osjetiti.

Mudrost iz Boga je prije svega znanje da čovjeku nije potrebna crkva od kamena zato jer je sam hram Božji i da Duh njegovog i našeg Oca stanuje u tom hramu, u čovjeku.

Srce duše je Bog.

Od srca želim svim čitateljima da nađu Boga u vlastitoj nutrini jer tada se otvaraju dveri prema srcu; tada nas vodi srce duše, Bog; tada se srcem dobro vidi, čuje i osjeća.

 

Srdačna molba
za prirodu i životinje

Smijem li Vama, svim čitateljima, iznijeti jednu molbu od srca?

Po želji Unutarnjeg srca koje je Božja riječ, osnovala sam s braćom i sestrama Zakladu Gabriele, zamlinsko djelo ljubavi bližnjeg za prirodu i životinje. Mnogi su ljudi uzeli zadaću da životinjama šuma i polja ponovo daju životni prostor gdje one mogu živjeti spokojno i mirno prema svojoj naravi. Ali mi smo preuzeli također zadaću da pomažemo životinjama za klanje u životinjskim getima tako što upućujemo ljude, među ostalim plakatima i brošurama, i molimo ih da više ne konzumiraju meso svoje životinjske braće i sestara. Istovremeno nudimo vegetarijanske živežne namirnice i uputu za vegetarijansko kuhanje, sve do veganske i teranske prehrane. Sve je to povezano s troškovima, prije svega, kada se radi o tome da se priskrbi dalji životni prostor za životinje.

Kad mnogo ljudi uvijek priloži po jedan Euro, ako im je moguće nekoliko Eura, tada oni uistinu čine nešto dobro! Jer svaki prilog, bio mali ili veći, pripada Majci Zemlji i njenome životinjskom i biljnom svijetu.

U svom srcu čuvstvujem da mnogi pomažu da se promiče Djelo ljubavi bližnjega za prirodu i životinje. Unaprijed zahvaljujem njima od srca, a sigurno zahvaljuje i Majka Zemlja s njenim živim bićima i životnim oblicima, životinjama, biljkama i mineralima.

 

U srcu zrači jedinstvo. Govoreći iz srca, želim Vam da vidite, čujete i osjećate srcem, jer se samo s Bogom živi dobro.

 

 

  

  

 

Universelles Leben, Postfach 5643, D-97006 Würzburg, Deutschland
Tel. (+49) 931 / 3903-0, Fax: (+49) 0931 / 3903-233
eMail: info@universelles-leben.org, Internet: www.universelles-leben.de
 Konto za priloge: Sparkasse Mainfranken Würzburg, Kto.-Nr. 11957, BLZ 790 500 00

Naš kontakt:

Univerzalni život, Ul. Frana Folnegovića 1A, 10000 Zagreb, Hrvatska
Tel. (+385) 1 / 6155 090, Fax: (+385) 1 / 6117 744
eMail: info@univerzalni-zivot.hr, Internet: www.univerzalni-zivot.hr
 Konto za priloge: Hrvatska poštanska banka, broj računa: 2390001-1100024455